Dva tjedna za kraj

01 Srijeda

„Gdje je moja ljepotica?"

Gotovo vrisnem kada mi se Darko prišulja sleđa s tim riječima, ali naviknula sam da me uvijek pokušava iznenaditi nečime, pa ovog puta ne vrištim. Okrenem se prema njemu i poljubim ga, a onda se odmaknem kako bih ukrala još jednu sliku njegova savršenog lica.

„Opet?" pita me.

„Uvijek," odgovorim mu. „Već si se mogao naviknuti. Idemo?"

Darko se nasmije na sav glas, pa me za ruku povuče van s mog radnog mjesta iz fotostudija XXL. Znam da se oboje ponekada ponašamo poput djece, ali život nam je lakši kada tu i tamo pustimo mozak na pašu i uživamo u slobodi.

I ne ponašamo se u skladu s godinama.

Upoznala sam ga pred pet godina, par dana prije Valentinova, kada je tvrtka njegovog oca imala promociju, a nas su pozvali da fotografiramo iz svih kuteva. Imala sam deset kila više nego danas i ponosno sam ih nosila. Nikada se nisam stidjela vlastitog izgleda, a Darko tvrdi da mu je baš to upalo u oko―moje samopouzdanje.

Nakon gotovo polovice odrađenog posla tog dana, prišao mi je i u šali pitao radim li i privatni photoshooting.

„Ako ideš do kraja, onda da," rekla sam mu.

Isprva je bio zbunjen, ali je onda shvatio da sam mislila na skidanje, pa se nasmijao na sav glas i ubrzo sabrao, pazeći da nikome nije upao u oko.

„Ne dosadi li čovjeku uvijek paziti na svoj ugled?" pitala sam ga.

U njegovim zelenim očima je bilo odviše lako pročitati faze napora kroz koje svakodnevno prolazi. Pogledao je oca, potom mene i naposljetku kimnuo.

Tog trena sam prstima prošla kroz njegovu uredno zalizanu crnu kosu i razbarušila ju. „Zbog ovoga ću vjerojatno dobiti otkaz, ali―" uzela sam ga za ruku i pobjegli smo s promocije. Skupa s fotoaparatom, ugurala sam ga u svoj auto i odvezla k sebi u stan.

Samo tako.

Niti jednom se nije pobunio niti me pitao kamo idemo ili što planiram. Samo me zaintrigirano promatrao čitavu vožnju.

Nikada neću zaboraviti poštovanje koje sam vidjela u njegovim očima kada je zakoračio u moj stan; mislim da je dobrih dvadesetak minuta samo hodao od jedne nedovršene slike do druge, promatrao skulpture i―vjerojatno―brojao fotografije koje su zauzimale gotovo svaku slobodnu površinu zida.

Nisam gubila vrijeme; memorijska kartica je zabilježila svaki izraz lica koji je napravio tog dana. A onda je dobio i privatni photoshooting.

Par dana kasnije―na Valentinovo―pred zgradu mi je doveo Mariachije i nakon nekolicine ljubavnih pjesama me pozvao na večeru na kojoj mi je i priznao da je to prva spontana stvar koju je u životu napravio.

Bila sam ponosna i bila sam sretna.

Ali više od svega, bila sam zaljubljena.

„Što si mi danas priredila?" Darko me svojim pitanjem vraća u stvarnost dok ulazimo u stan. Bez riječi odlazim u svoju sobu i vraćam se s crvenim boksericama na kojima piše moje ime, a onda ih stavim Darku u ruke.

„Presvuci se i baci na pripremanje naše večere. Ja moram naći praznu memorijsku karticu," namignem mu i odem prema svom radnom kutku.

Darko se ne prestaje smijati.