Dva tjedna za kraj

12 Nedjelja

Naravno da nisam mogla zaspati. Otkako sam se vratila od Darkove obitelji, pojela sam sve što mi je došlo pod ruku, pokušala raditi skice bilo čega samo da mi se misli odvrate od onog najgoreg, ali ništa od toga nije pomoglo.

I tako sada―u dva ujutro―sjedim na podu dnevne sobe okružena otrgnutim listovima propalih skica koje sam zgužvala u loptice nepravilna oblika. Ima ih najmanje tridesetak.

Bacim se na leđa i gledam dvije drvene grede na stropu s kojih vise ždralovi koje mi je Darko pomogao raditi dok sam bila u fazi učenja origami umjetnosti.

„Tanja," pričam sama sobom. „Kakvo je to ime?! Sigurno je uštogljena, ima Barbie figuru, nosi suknje i košulje, zakopčana je do grla," okrenem se na lijevu stranu. „Sigurno ima savršeno izblajhanu kosu koju šiša točno na crtu da joj taman dotiče rame."

Uhvatim jednu papirnatu lopticu i njome gađam drugu. „Vjerojatno nosi naočale da izgleda pametnije."

Promašim lopticu, pa uzmem drugu. „I ima neko aristokratsko prezime poput... poput," okrenem se natrag na leđa i pustim lopticu da mi padne iz dlana. Pogodi me točno u facu. „Poput Van der Uštogljenitis."

Isfrustrirano sjednem i obuhvatim onaj višak sala na području trbuha kako bih si pupak oblikovala u usta. „Dobra večer, ja sam miss Tanja Van der Uštogljenitis. Neopisivo mi je drago upoznati tako savršeno uštogljene roditelje poput vas kojima je manipuliranje poput disanja. Oh, pa tu je i Darko o kojemu ste mi dvadeset i pet sati na dan govorili! Ti si savršenstvo, divni rasplodni mužjače!"

„Nije baš tako išlo večeras, ali nek' ti bude."

„Gdje si ti bio do sada?" pustim si trbuh i popijem još vruće čokolade koja mi pravi društvo na podu.

Mario izuva cipele i baca kravatu na sofu, a onda sjedne nasuprot mene i dohvati jednu od papirnatih loptica kako bi ju izravnao. To je ona sa skicom vampira koji ima facu njegova oca.

„Trebala si nacrtati veći nos," doda mi papir.

Muka mi je gledati tu spodobu, pa ju umočim u ostatak svog čarobnog napitka. „Onda dobro da nisi otvorio onu na kojoj si ti."

„Da pogađam?"

Sliježem ramenima.

„Moju facu si stavila na dupe pavijana."

Iako je slabi, osmijeh mi se nakratko vrati na lice. „Dobra ideja za sljedeći put."

„Znam da želiš znati kako je prošlo i što se sve dogodilo, ali nije na meni da ti to kažem."

„Znam, znam, to je Darkov i moj trenutni problem," uzimam lopticu koja mi je najbliže ruci, pa ju pružim Mariu. „Da vidimo tko je ovdje."

Kada otvori lopticu papira, skupa se smijemo njegovoj majci s metlom u guzici.