Stockholmski Sindrom

Plavokosi ubojica

       Gledala je u gospođu Ollys premišljajući se. Goruća želja i znatiželja nisu joj dali mira. Znala je da mora izreći pitanje koji je jedino imala na umu.

      ,,Moj otac i Christianova majka? Kako su se upoznali? ’’ U glavi je imala neizbrisivu sliku njenog oca i Christianove majke. S tim su dolazila iznova pitanja na koje nema odgovora. To je bilo frustrirajuće.

       Iznenađeno podignu obrve i namršti se. Njene hladno smeđe oči par trenutaka gledale su Taylor. Izgleda je zamišljeno, a da li je to zbog samog pitanja, nije bila sigurna.

     ,,Ne znam. Bili su prijatelji. ’’ Kratko odgovori i spusti pogled na svoje porculansko bijele ruke. Nešto je bilo bolno na sami spomen imena njene sestre. Vjerovatno zato što je Annabethin život ugašen za samo jednu sekundu. Nije bilo ni oproštaja, samo je jednog decembarskog dana njeno srce naglo prestalo da kuca.

     ,,Annabeth je bila detektiv? ’’ Znatiželja je pobjedila razum, te joj je postavila pitanje ni ne razmišljajući o posljedicama. Neke stvari su trebale ostati sačuvane od drugih.

      ,,Taylor, da li ti zaista mogu vjerovati? ’’  Sumnjičavo je gledala u nju podignuvši obrvu. Zagledala se u njene plave oči pokušavši da razazne bilo kakve tragove emocija, ali nije ih bilo. Te plave oči gledale su hladno da je osjećala hladnoću koja se prožimala kroz njeno tijelo. Taylor je bila dobra u sakrivanju osjećaja, a ponekad ih nije ni imala. Pitanje gospođe Ollys joj je jasno dalo doznanja da ima istine u njenim sumnjama. Blago je kimnula očekujući da gospođa Ollys nešto progovori. Nakon dužeg oklijevanja to je i učinila.

       ,,Da, Annabeth je bila detektiv. Tvoj otac Ray je bio njen kolega. Bili su stvarno dobri prijatelji. '' Dubok uzdah crnokose žene parao je tišinu vazduha.

      ,,Zašto ste me lagali? ’’ To je bilo samo jedno, čak i najmanje bitno pitanje koje je Taylor imala za crnokosu ženu. Shvatila je da ima još mnogo stvari koje vjerovatno nikad neće saznati. Samo su pitanja isplivala na površinu, ali istina je duboko potopljena u vječnosti.

       ,,Ne želim se prisjećati tih stvari. Uvijek sam joj govorila da ni sama ne zna u što se upliće, ali nikad se nije obazirala na moje riječi. Smrt joj je morala dokazati da sam bila u pravu. Zašto te uopšte zanima ona? ’’ Doza nervoze i drskosti bila je prisutna u glasu crnokose žene koja se prisjećala svoje sestre koju su naglo oduzeli. Kad shvatiš koliko su dragocijeni bili zajednički trenuci koje nisi cjenio postaješ žrtva svojih vlastitih sjećanja.

       ,,Dogodilo se dosta stvari za koje dosad nisam znala, a nisu slučajne. Annabeth je ubijena na isti dan kad i moj otac. Ne mislim da je to samo slučajnost. Da li je pronađen njen ubojica? ’’ Glas joj na trenutak podrhtavo razmišljajući o osobi koja je i dalje slobodna. Slobodno diše, prljavih ruku koje su počinile mnoga loša djela, živi slobodno ne okusivši kaznu za svoja nedjela.

       ,,Istina, ubijeni su oboje na isti dan. Njen ubojica nikada nije pronađen. Smatram da policija nije bila dovoljno uporna. Nakon mjesec dana je zatvoren slučaj zbog nedostataka dokaza. Uvjerena sam da su mogli nešto učiniti. ’’ Sitne bore na njenom licu posebno su se isticale kad se namršila. Neosvećena smrt stvarala je mnogo veće ožiljke u njenom umu.

      ,,Mislite li da je ista osoba ubila mog oca i Vašu sestru? ’’ Ni gospođa Ollys, kao ni Taylor nisu mislile da gubitak voljene osobe može biti tako nasilan. Ostaju samo uspomene koje će zauvijek biti urezane u pamćenje.

       ,,Da. Dva detektiva u jednom danu su ubijena. Radili su na zajedničkom slučaju. Slučajnosti ne postoje. Sve se događa s razlogom. ’’ Taylor je sada i možda bilo jasno koliko zapravo ljudi ispašta. Dosad je to bio samo njen otac i ona, a sada su to i Annabeth, Laura i Christian. Ono što je bilo najveće pitanje bio je cilj svih zločina. Zbog čega je to sve ubojica radio? Samo jedno pitanje postalo je najveća tajna. Čak ni najveće pitanje nije ko je ubojica, već zašto.
Taylor je nervozno prelazila pogledom po ordinaciji izbjegavajući očni kontakt s crnokosom psihijatricom. Bojala se da će joj moći u očima pročitati pitanje koje joj se iznova ponavljalo u glavi. Njeno srce počelo je neuravnoteženo kucati, a neugodni trnci su prolazili njenim tijelom pri samoj pomisli na pitanje koje je od samog početka željela upitati psihijatricu koja je na čudan način povezana s njom. Mogla je osjetiti kako su neka pitanja teška za izgovoriti, a toliko snažno želiš ih izreći na glas i osloboditi se tereta.