KLJUČ ZA ZATVARANJE TAME

Drvo nade

Šta je to što je mene potaklo da se oslobodim i pišem konkretno o svom životu i dešavanjima koja su me snašla kao jako mladu osobu? Prije svega jedan od velikih razloga je zahvalnost mojoj porodici i svemu što mi je pruženo. Potom, da pokažem ljudima da svako od nas u sebi skriva jednu duboku bol i svako od nas vodi barem jednu bitku i doživljava mali milion brodoloma. Ja se svog bola ne stidim. Voljela bih da mnogo mlađi prijatelji od mene, izvuku neke od pouka iz navedenih tekstova koje pišem i koje ću pisati.
Kroz sve ove godine najveći vjetar u leđa bili su mi roditelji. Kad god sam nešto ili nekoga gubila i padala, imala sam njih da me podignu, da mi obrišu suze i pokažu da imam za koga biti jaka i voditi borbe. Gubitkom oba djeda, naučila sam šta su prvi padovi, i tad osjetih zagrljaj majke i oca. Bol nije prošla, ali je bilo lakše. Nakon prvog poraza dođe i drugi i treći, doći će i peti i deseti i stoti.. jer život je takav, satkan od jedne tanke niti. Spavaš, budiš se, dišeš, sretan si, tužan si, uspješan itd. i tako prolazi vrijeme, otkucavaju sati, teku dani, a da ne shvatiš vrijednost i suštinu onoga što imaš. I onda "puff💥" puče nit. Dakle danas te ima, a već sutra ko zna. Zanimljivo zar ne? Iskoristiću ovu priliku da na malo slikovitiji način dočaram važnost porodice. Moja porodica je bila jedno veliko razgranjano stablo, s bajnim krošnjama. Korijen porodice naravno bio je moj otac. Stablo majka. A na samom vrhu krošnja na kojoj smo sestra, brat i ja. Sve dok je drvo potpuno ono raste i obnavlja se. Kroz godišnja doba krošnje nestaju, i lišće opada i ko taj teret nosi i čuva? Stablo. A iz čega cjelokupno drvo niče? Iz korijena. Sjećate li se osnovne škole i tzv. PORODIČNIH "STABLA" koje ste trebali crtati? Jeste li se ikad zapitali šta je poenta svega toga? Šta je simbol svega toga? Da li tu ima i požrtvovanosti i snage, ali i jedinstva? Može li drvo biti cijelo bez krošnje ili sa napuklim stablom? Ne. Nije to više to. Sreća je imati jedno takvo drvo. Nakon što sam izgubila oca, drvo mog djetinjstva prvo je ostalo bez one bajne krošnje, lišće (brat, sestra i ja) počeli smo da padamo, a stablo ko stablo (majka) osta čvrsta noseći na sebi teret i pokušavajući da vremenom grane probeharaju. A korijen? Korijen još uvijek živi duboko u mom srcu i sve dok taj korijen živi, ovo stablo će biti jedinstvo. Grana uz granu (brat uz sestre, sestre uz brata). Čuvajte svoj korijen, čuvajte svoje stablo. Niko drugi ne trpi udare gromova, kiše, snjegove kao oni.
Dok je otac bio živ mnogi su mi znali reći da neću postati ništa kroz život, da ta vrsta studija nije za mene, da sam očeva kćerka i mnoštvo drugih stvari. Lakše je prekriti gubitak svog samopouzdanja omalovažavajući druge? E pa hvala vam i za dobro i za loše koje ste mi nanosili. Sad sam bez oca, borim se, a vi? Iza kojih žrtvi se sada krijete? Ja imam razlog za borbu, neko gore daleko daleko navija za moje borbe. Ja sam uspjela, a gdje ste vi? Još dugo ću nizati uspjehe i svaki put ću se nasmijati KA NEBU. I da.. možda će mi život donijeti još poraza, ali ja imam svoje stablo, i svoje grane. Sve dok je njih imaću još veći razlog da procvjetam. Veliko hvala Dzeju na prelijepim stihovima jedne od mojih omiljenih pjesama, a koje ću ja uvijek citirati "Uspeo sam, a gde si mi ti? Uspeo sam u životu, zavide mi svi". 🙂