Igra ljubavi 🌹

6.dio: "Jesi li normalan!?"

|| Matheo Black ||

Pogledam na tren u Hannah, a onda prebacim pogled na cestu.

Ona je spavala.

Kako je tako brzo mogla da zaspi?

Pa naravno, alkohol je učinio svoje.

Pogledam još jednom u nju, a onda u retrovizor.

Iza sebe vidim crni SUV kako ide nenormalnom brzinom.

"Jebote!" - poviknem, a Hannah se trgne iz sna.

"Šta je bilo?" - sneno me upita, a ja duboko uzdahnem.

Nikada od nje nisam ništa sakrio.

Dobro, osim toga da sam se želio osvetiti njenoj obitelji.

Ali i to je saznala nakon što smo sklopili brak.

"Nasloni se na sjedište i ne pomjeraj se." - kažem što mogu smirenije, ali ona primjeti da nešto nije u redu.

"Šta se dešava Matheo?" - upita već zabrinuto.

"Samo me poslušaj. Nasloni se!" - kažem već na pola iznerviran, te ona klimne glavom i nasloni se.

Dodam malo više gas kako bi makar malo se udaljio, ali ne uspijevam.

U stopu nas prate.

Uzmem nož koji se nalazio ispod sjedišta i polako izvučem žice koje su povezane sa vazdušnim jastucima.

Presječem iste, dok me Hannah zbunjeno gleda.

Bacim nož na zadnje sjedište, te ruku stavim preko nje, držeći je naslonjenu na sjedište.

"Št...A!" - vrisne kada zakočim, a SUV se zabije u nas.

Za razliku od njih, mi smo mogli nastaviti sa vožnjom jer nam se jastuci nisu otvorili.

Istina, malo sam glavom udario od prozor, ali sam dobro.

"Jesi li normalan!? Idući put me upozori prije nego uradiš takvo nešto!"- poviče na mene, a ja uzdahnem.

Spustim svoju ruku na njenu golu butinu, te istu stegnem malo jače kako bi prestala da viče.

"Matheo, boli to. Budi mal..Auč!" - na kraju povikne jer stegnem još više.

Pogledam je na tren i prije nego što vratim pogled na cestu, spojim ga sa njenim.

U očima joj vidim suze.

Shvatam da sam možda previše bio grub u ovom momentu.

Pomjerim ruku, ali me ona uhvati za istu.

"Hann..." - prekine me.

"Ne smeta mi tvoja ruka Matheo, nego to što si grub." - spusti moju ruku natrag na svoju butinu, a ja klimnem.

"Promjeni brzinu." - kažem ne skretavši pogled sa puta.

Učini kako sam rekao, a ja svoju ruku polako pomjerim prema unutrašnjosti haljine.

Čekao sam neku reakciju, bilo kakvu, ali ništa nisam dobio.

Samo je šutila.
"Za par minuta smo doma. Spavaj ako želiš. Probudit ću te kada stignemo." - objasnim, a ona klimne glavom, te se nasloni na prozor gledajući u cestu.

Znam, ponekad sam stvarno grub.

Ponekad sam i jako loš prema njoj, ali to ne mogu promjeniti.

Kada je pogledam, vidim sve ono što je njen brat uradio i ne mogu se ponašati kao da se ništa nije desilo.

Ponekad se pitam da li radim nešto pogrešno jer ona tvrdi da ne zna šta se desilo.

A brata kada upita, on se pravi budala.

Ne samo on. Svi u njenoj obitelji.

Onda na tren pomislim da stvarno ništa ne zna.

Možda bi bilo drugačije da sam joj rekao zašto sam je iskoristio kao sredstvo osvete njenoj obitelji.

Ali se onda trgnem shvatajući da se prošlost ne može promjeniti.

Jer da može, promjenio bih prošlost svoje sestre.