~Posljednje veče~

~izgubljeno sjecanje~

Dugo me je gledao hladno i bez imalo osjećaja.

-"Hope, šališ se zar ne?"

-"Lissa, tko je on?"

-"Hope, Theo znaš tvoja ljubav iz djetinjstva, trenutno naj frend, osoba koja te branila od svog oca?"

-"To sve zvuči super, ali ja se ne sjećam."

Samo me gledao i to tako hladno, da sam počela osjećati krivicu, za nešto za što nisam kriva.
Niko me tako dugo nije gledao, zadnji put je to bilo kada sam imala 10 godina.
Samo me on može tako pogledati, ali ja tada nisam znala da je taj dječak on.
Nisam mu se sjecala imena, ni malom Theu, a ni ovom.

-"Zašto me gledaš kao on?"

-"Kao ko?"

-"Kao onaj dječak, iz djetinjstva."

Theo se samo nasmijao i pogledao očima punih suza, pa je i otišao.
Draco za njim, a Lissa je samo sjela pored mene i gledala u vrata.
Dugo je prošlo od toga, čak 6 mjeseci.
Theo se premjestio u drugu sobu, a ja sam svo vreme provodila na našim mjestima ne bi li se sjetila nečega.
Sve se promijenilo od tog dana, niko nije bio isti, a sve dok se Voldemort nije došao izvinuti cijeloj školi, a i meni.
Ispričao se svima, pa je dosao red i na mene.
Da on nije došao, sve bi ostalo kako je jeste.
Nije rekao zašto je napao, ali čim sam.ga vidjela, sve mi se vratilo.
Samo sam istrcala iz sobe i tražila Theo po svim, ali ga nije bilo.
Koga god sam pitala nije znao, čak ni Draco.
Mislila sam da je negdje otišao, možda kući ili tako, pa sam ga odlučila čekati u njegovoj sobi.
U sobi me dočekalo pismo na njegovom krevetu, sjela sam i gledala ga.
Riječi iz pisma su mi promjenile život, ali skroz.

"Draga Hope

Možda ovo čitaš sjecajuci se svega, ili i dalje devojka koja se ne sjeća nas.
Vidi ja sam morao otići, jer je tako najbolje, zao mi je što ti ovo moram ovako reci.
Stvarno ne znam da li ću se ikada vratiti, ali uvijek ću misliti na tebe.
Nisam ti mogao drugačije reci, plasio sam se, ali stvarno te volim, ne na prijateljski način.
Ne znam tvoja osjecanja, ali znam da moja nikada neće nestati.
Pa iako ti budes imala djecu, ili ja, istina je da samo tebe mogu voljeti.
Kada kod pogledas u mjesec ili tvoju ogrlicu sjetit ćeš se mene, baš kao i ja tebe.
Ne brini i dalje nosim tvoju ogrlicu, ali je ne pokazujem.
Sada ti stvarno želim svu sreću svijeta, da nađeš pravu ljubav i sve, ja ne mogu biti sretan bez tebe, ali ću se potruditi.
Mrzim sto ovo moram reci, ali moram oženiti drugu, Hope, moja porodica je precudna.
Ne žele da ja budem sretan, nego oni, ali nebitno.
Ne znam da li ću se vratiti, ali znaj da sam uvijek sa tobom.
Volim te.

Theo."

Te riječi su me slomile, ubila su sve u meni.
Najgore od svega je što sam i ja osjećala isto što i on, ali posle njega samo prazninu.
Nakon svega toga nisam izlazila iz sobe 4 mjeseca, osim ako nisam morala.
On se do tada možda oženio i živi sretno, dok sam ja svo vreme razmišljala o njemu, plakala, radila sve da ga zaboravim...
Najviše je boljele što ga nisam mogla posljednji put zagrliti, osjetiti njegov miris, pogledati te oči.
Posle 4 mjeseca počela sam izlaziti o praviti se da se ništa nije dogodilo.
Kako su prošla ta 4 mjeseca, prošlo je još godinu ipo dana.
Dok sam ja bila tu niko nije spominjalo Thea, kada bi neko spomenuo njeg, drugi bi promjenili temu.
Tog dana pljustila je jaka kiša, a Dumbledore nas je pozvao u dvoranu.
Svi smo bili tu, pa je počeo pričati.

-"Vraća nam stari učenik, uskoro će biti tu."

-"E ljudi ja idem u sobu, ne zanima me ko god da je."

-"A dobro mi će mo ti reći ko je kasnije."

Otišla sam u sobu i čitala knjigu.
Nakon 20 minuta neko mi je usao u sobi, mislila sam da je Lissa pa nisam gledala.

-"Lissa daj samo zatvori vrata."

"Dobro debil, sada sam i Lissa?"

To mi je bio dobro poznat glas, pogledala sam i vidjela Thea.
Brzo sam ustala I zagrlila ga najjače što sam mogla.

"Ne pricinjava mi se zar ne?"

-"Mislim da ne."

Nisam mogla izdržati, i poljubila sam ga.
Samo me pogledao, pa zagrlio.

-"Hope, ja opet moram ići."

-"S..s..šta?"

-"Nisam mogao izdržati da te ne vidim, sutra se vraćam, u Rim."

-"Zašto?"

-"Zbog oca, ali obecajem da ću se vratiti."

-"Kada?"

-"To ni sam ne znam."

-"Možeš li...večeras ostati sa mnom?"

-"Uff Hope, dobro, ali idem prije nego što se svi probude."

Tu noć smo zajedno zaspali, to je bila moja najmirnija noć, ali ujutru me probudilo glasno lupanje.

~~

🦋