Poluostrvo grijeha

Poglavlje IV: Ta divna splitska noć

Već je bilo predvečerje kada su stigli u najveći grad Dalmacije. Projurili su centralnim gradskim ulicama i uputili su se u jugoistočni dio grada. U predgrađe koje se nalazilo uz samu obalu Jadranskog mora. Tamo se nalazila velika rezidencija moćnog i bogatog gangstera iz njihove organizacije, a sa kojim su se sva trojica poznavala jako dugo. Još iz vremena prije pristupanja organizaciji i moćnoj Filipovoj kriminalnoj mreži.

Parkirao je forda pozadi rezidencije okružene bijelim kamenim zidom. Izašli su iz automobila i potom ih je zaključao. Na zadnjem sjedištu su ostali dijamanti i torba sa tri miliona evra. Odlučio je da ih ostavi u automobilu. Djelovalo mu je sigurnije tako nego da ih pronose posred rezidencije prepune ljudi iz kriminalnog miljea.

Došli su pješke na glavnu kapiju. Dvojica muškaraca, neformalno obučenih, u šarenim košuljama i lanenim pantalonama, otvorili su im vrata.

„Došli smo kod Štefa. Recite mu da ga traži Ivan Tomašević", ozbiljnim tonom je rekao.

„Šef vas očekuje", kratko je odvratio jedan od njih i pokazao im rukom da uđu unutra.

Krenuli su kroz prostrano dvorište ispunjeno zelenilom, ispresijecano popločanim stazama, te palmama i maslinama. U sredini je dominirala stilizovana fontana od bijelog kamena. A ispred njih se nalazilila velelepna rezidencija sa prostranom prizemnom terasom i nekakvim antičkim stubovima oko nje.

Nije primijetio puno ljudi u dvorištu. Sve je djelovalo neobično mirno i tiho.

Stigli su do širokih stepenica i polako se popeli na prostranu terasu. Tamo je bio on. Sjedio je sa dvojicom muškaraca i nešto razgovarao. Čim su oni stigli, ta dvojica su ustala i povukla se unutra. Ostao je samo on. Stjepan Budimir zvani Štef. Šezdesetdvogodišnji gangster iz Splita.

Ustao je i dao im je rukom znak da mu priđu. Na sebi je nosio plavu košulju sa nekakvim ljubičastim cvjetovima i crne pantalone. Oko vrata mu se presijavala zlatna kajla. A duga sijeda kosa mu je padala preko ramena. Pušio je tompus i opušteno stajao pred njima. Uvijek je djelovao tako. Opušteno. I ležerno. Kao nekakav dobroćudni čikica. Kao nekakav boem ili umjetnik, a svakako ne kao moćni i uticajni mafijaš i jedan od vodećih ljudi u Filipovom konglomeratu.

„Ivane, Robi, Gorane... draga moja dico", uz osmijeh im se obratio, te se srdačno i prijateljski zagrlio sa svakim od njih. „Sidite. Hajde da popijemo nešto. Vino ili pivo? Ili, možda..."

„Hvala Štef, pivo će biti sasvim dovoljno", odvratio je Ivan.

Štef je rukom mahnuo nekome kroz velike staklene prozore unutar objekta. Prišla im je mlada crnokosa djevojka zmijskog tijela, u kratkoj suknji i crnoj majici na bretele, te ih ljubazno upitala šta žele da popiju. Za nekoliko trenutaka im je donijela tri hladna „ožujska" piva i tri visoke staklene čaše. I zatim ih je ostavila same, na prostranoj terasi na kojoj se nalazilo najmanje desetak stilizovanih i velikih drvenih stolova, te stolica ili klupa oko njih.

„Sve san čuo. Sve znam", tiho je rekao njihov domaćin. Povukao je dim tompusa i zabrinuto gledao u njih. „Filip je bisan ka' ris. Zvao me je prije nekih sat vrimena. Situacija je veoma loša. Ali, baš, baš, loša."

„Viki je pokušala da ubije Ivana. Nismo imali izbora. Morali smo da uzvratimo", rekao je Goran. Bio je odlučan. I siguran u ovo što govori.

„Znam što se desilo. Također, znam i da je Filip zapovijedio da ubiju Johana. To je nešto što je odjeknulo ka' bomba. Mnogi naši prijatelji i suradnici nisu nimalo zadovoljni s tim", nastavio je Štef. Ispio je gutljaj bijelog vina i zatim povukao dim tompusa. „Čitava naša organizacija je uzdrmana. I na sve to, Filipov napad na vas trojicu i ubojstvo Viki. Sada su ulozi veoma visoki, a posebno za njega... za Filipa."