Škrinja(ri) strave

Priča prva

Na samom ulasku u naselje, s lijeve strane odmah do zavoja ceste, stajalo je groblje.

Groblje koje je, u to vrijeme, bilo dom mnogih duša koje su počivale u miru, koje su došle na konačno mjesto počinka. 

Mještani su obilazili svoju obitelj, neki jednom ili dva puta tjedno, a neki, koje je životni put odveo u druge dijelove svijeta, jednom ili dva puta godišnje.

Mjesto je tada bilo kao svako drugo, zajednica ljudi koji su si međusobno pomagali, djeca su se igrala na ulici, nije postojao strah od mraka. 

Ali, naravno, kako to biva s vremenom, selo je doživjelo puno promjena.

Selidbe, smrti.. Više nije bilo mještana koji bi se brinuli za groblje, dolazile su nove obitelji u potrazi za mirnim mjestom, a konačno mjesto počinka je sada bio zarastao komad zemlje. Komad koji je bio idealan za gradnju kuće iz snova. Bijela, velika, s ogromnim dvorištem za djecu, bunarom i ljuljačkom. 

Prvo, pokosili su travu. Bilo je puno kamenja, velikih, teških i naravno, morali su se riješiti i toga.

Sada je to bila ravna površina, odlična za postavljanje temelja. 

Radnici su se počeli osjećati loše, kao da gube zdrav razum. Imali su osjećaj da ih netko promatra. "Vjerojatno umor" tješili su se.

Postavljeni su temelji i nedugo nakon, zemljište i početni koraci kuće bili su prodani.

Desetljećima nije bilo pomaka, mijenjali su se vlasnici koji su htjeli nastaviti gradnju, ali uvijek ista priča : radnici su gubili razum.

Mladi par u tridesetima se odlučio za kupnju kuće. Tek su bili stupili u brak, uzbuđeni, veseli, spremni za idući korak. On je bio graditelj, a ona kućanica. Potpisali su papire, dali novce i počeli sa sljedećom fazom zajedničkog života. Njegovi roditelji su bili i više nego sretni dopustiti im da žive kod njih dok se ne dovrši izgradnja njihovog novog doma.

Obilazio je zemljište iz dana u dan, ostajao po par sati i kasno u noć se vraćao supruzi.

"Ima li pomaka?" upitala ga je žena, on je samo kimnuo glavom, rekao da je umoran i otišao spavati.

Bila kiša, sunce, snijeg, vruće, hladno, nije propustio ni dana a da ne ode do parcele. Roditelji i supruga su bili jako ponosni na njega, radi iz dana u dan i to sam. "Sigurno je pri kraju" pomislila je žena i odlučila ga je iznenaditi sa romantičnom večerom u sumrak. Njoj nije bilo bitno što nema namještaja, htjela je napokon po prvi put jesti u njihovoj blagovaonici pa čak i ako moraju sjediti na podu uz svijetlo svijeće.

Spakirala je košaru, ponijela je pečenje, salatu, kruh, svijeće i zaputila se prema ljubavi svog života.

Naravno, trebala je krenuti puno prije sumraka kako bi stigla na vrijeme. Jedan susjed ju je povezao dio puta dok je preostalih par kilometara morala pješačiti, ali nije joj bio problem. Noć je polako padala, a njezino uzbuđenje raslo. Toliko je bila uzbuđena da nije odmah s ceste vidjela da nešto nije kako treba. Ušla je u dvorište i potrčala prema mužu. "Ljubavi, iznenađenje!" uzviknula je sretno. Muž je problijedio kada ju je ugledao. Na njegovo pitanje "Što ti radiš ovdje?" nevino je odgovorila da ga je došla iznenaditi jer je zaslužio, još uvijek slijepa na situaciju pred njom.

"Nisi trebala dolaziti! Zašto si došla?" vikao je i vikao, oči crvene od bijesa, a lice blijedo kao krpa. Počeo je šetati gore dolje, nervozan, ljut, izgubljen u svojim mislima.

I tu je shvatila. Sve je isto kao i kada su kupili zemljište prije par mjeseci. Nije započeo s gradnjom. "Sigurno je pri kraju?? Kako sam mu samo slijepo vjerovala!" sada se i ona počinje gubiti u svojim mislima, suze naviru iz očiju, osjeća da ju steže u srcu, ne može disati. Pritisak je toliko jak da osjeća kao da će joj oči ispasti, želi se boriti za zrak, ali i dalje stoji ukopana u mjestu, nada se da je ovo samo neki ružan san, noćna mora iz koje će se svaki tren trgnuti. 

Ali, nažalost, bila je stvarnost, stvarnost koja se njoj pretvorila u crnilo, mrak, vječnu tamu.

Kada je vidio što je napravio, maknuo je ruke s njezinog vrata, pustio je da njeno beživotno tijelo padne na prljavu zemlju i... počeo se smijati.

Bio je sretan, napokon ima inspiraciju kakvu će kuću sagraditi, sada zna što mu je činiti. Gradio je i gradio, dodao je dijelove podruma, digao zidove, bio je kao na drogama. On može sve i to sve želi sada. 

Radio je cijelu noć, ujutro nešto prije podneva se odlučio vratiti kući.

"Gdje ti je draga?" roditelji su ga pitali.

Pogledao ih je zbunjeno, "Molim?" nije znao o čemu pričaju.

Rekli su mu kako je bila sretna i uzbuđena da ga vidi, isplanirala je romantičnu večer, a kada im je on rekao da nikada nije došla, da ju nije vidio, pozvali su policiju i istraga je započela.

Nakon par mjeseci, policija je odlučila da je žena vjerojatno pobjegla s nekim drugim muškarcem i to je bilo to. Njezin muž je prodao kuću, bila mu je to bolna uspomena na nekoga tko ga nije volio.

Novi vlasnik nije znao da je uz veliki posjed, lijepo dvorište, kuću s dobrim temeljima dobio i  zacementirano beživotno žensko tijelo, čija će ga sjena proganjati svaku noć i koštati ga najveće sreće njegova života.