Škrinja(ri) strave

Priča treća

Mjesto koje je nekada bilo posljednje mjesto počinka za mnoge duše, sada je pružilo dobrodošlicu dvjema novima, nevinim dušama. 

Barem je tu stala muževa priča, a žena je, ni ne znajući što ju čeka, željno iščekivala nastavak, htjela je čuti treću priču. Htjela je znati sve o kući i o nesretnim ljudima koji su živjeli tamo. Htjela je biti upućena u svaki detalj, to joj je pomoglo da se iz dana u dan osjeća zahvalno jer, ipak, su ona i muž uspjeli izbjeći takvu sudbinu. Počela je cijeniti život i male stvari su postale bitne.

Svaki dan je započinjala s osmjehom, riječima hvale i zagrljajem od muža. Prestali su se svađati oko sitnica, stalno su si govorili koliko se vole, provodili su kvalitetno vrijeme skupa i njihova ljubav je samo jačala.

Nitko ne zna kakva mu je sudbina skrojena i nismo upoznati sa svime što će nam se desiti sutra, zato se moramo ponašati kao da nam je svaki dan posljednji.

Njima dvoma je to postao novi moto, bili su vedriji, pozitivniji, pomagali su svima, za svakoga su imali vremena.

Kupnja te kuće ih je zbližila i iako su oboje bili svjesni toga, bojali su se to priznati na glas. Kako netko može biti zahvalan na čistom zlu? Kako je moguće osjećati zahvalnost prema nečemu što je donijelo toliko tuge i nesreće drugim ljudima?

Spremila je večeru, postavila je stol i čekala muža da se vrati s posla. Danas će joj ispričati ostatak treće priče, ali nije se samo zbog toga veselila. Jedva ga je čekala vidjeti, zagrliti i poljubiti. Imala je leptiriće u trbuhu baš kao i prije 40 godina kada su se tek upoznali, a jedini drugi put kada se osjećala tako je bilo kada joj je rekao da je pronašao njihov novi dom. Sama pomisao na to joj je makla osmjeh s lica i osjetila je jezu, tamu i strah, ali iz misli ju je trgnuo zvuk telefona, odahnula je, nije htjela da joj um ide mračnim putem i i bila je zahvalna na distrakciji.

"Halo?" javila se. Bila je to policija. Muž je doživio nesreću, nažalost, nije preživio. Cesta je bila skliska, magla gusta i nije računao na oštar zavoj pred sobom. Pretpostavka je da je na trenutak skrenuo pogled i pažnju posvetio česticama svjetla koje su se uspjele probiti kroz tu istu gustu maglu te da je od šoka zabunom stisnuo pedalu gasa umjesto pedalu kočnice. Na mjestu je bio mrtav, barem se nije mučio.

Ali... Žena je znala. Znala je da je s namjerom stisnuo gas, znala je da želi pobjeći što dalje od tog mjesta, ali da je od šoka zaboravio na zavoj. Znala je da su žena bez očiju i djevojčica došle po njega, znala je da je morao platiti. Znala je da odavno nema struje i isto je tako znala koji je datum danas. Znala je da je na današnji datum prije svih tih godina, muž potpisao papire i kupio kuću.

Znala je da će se to desiti. Nije počela cijeniti život jer su izbjegli sudbinu kakvu su svi ti ljudi doživjeli, počela ga je cijeniti jer je znala da će i njihov dan naplate doći, samo nije bila sigurna kada.

Ipak, bez njega ne bi ni postojala priča treća...