Škrinja(ri) strave

Priča druga

Kuća je sada u vlasništvu jedne male, tročlane obitelji. Mama, tata i curica.

Bili su u potrazi, kao i svi prethodni vlasnici, za mirom, tišinom i mjestom gdje će svojoj kćerki pružiti djetinjstvo ispunjeno srećom i igrom, a još jedan plus u cijeloj toj priči je da su kuću platili relativno jeftino. Bivšeg vlasnika je supruga napustila zbog drugog muškarca, naravno da se htio riješiti kuće pod svaku cijenu, naravno da mu je bilo previše bolno useliti se sam u nju.

Kupili su namještaj i krenuli u cik zore. Cilj im je bio da se u vremenskom periodu od dva dana već usele i prespavaju po prvi put u svom novom domu. Tako je i bilo.

Prvu večer kada su stigli sa ostatkom svojih stvari i namjerom da ostanu, otac je bio jako umoran. Toliko je bio strgan od selidbe da su mu se za volanom oči počele sklapati, jedva je smogao snage da ih drži otvorenima, ali morao je ostati usredotočen na vožnju. Kćerka je zaspala u prvih par minuta putovanja, a majka bi zaspala na trenutke pa se budila i tako cijelim putem.

Na ulasku u selo dočekala ih je gusta magla, nije bilo rasvjete, ali je mjesec bio u punom sjaju pa se uspio probijati kroz prizemne oblake vodenih kapljica.

Autom su prešli preko mosta i tada ju je vidio po prvi put. Trljao je svoje izmorene oči, bio je siguran da mu se pričinja. 

Na samom zavoju, stajala je silueta crne žene koja je gledala prema kući, a kada se u jednom trenu okrenula, na mjestu gdje su joj trebale biti oči, bile su dvije crne rupe.

 Muž naglo zakoči i time probudi suprugu. "Što se dogodilo?" upitala je, a on je gledao vani i pogledom tražio sjenu, zastrašujući oblik, ali nikoga nije bilo. Odlučio je podijeliti s njom što je vidio. Uvijek su si govorili sve, zašto bi sada stali? 

"Počeo si halucinirati od umora, moraš više spavati" zabrinuto mu kaže, a on se složi. 

Ušli su u kuću, mama je ponijela uspavanu kćer i odnesla ju u njenu novu sobu i polegla ju u novi, veći krevet, a tata je ponio ostatak stvari, gledajući preko ramena svake slobodne sekunde.

Kćer je bila sretna i zadovoljna, dane je provodila igrajući se u dvorištu, a noćima, prije spavanja, je od uzbuđenja prepričavala svoj dan na glas, kao da je pričala s nekim, ali djeca su takva. Njihova mašta nema granica, obična krpa može postati lutka za igru, kamenje dobije osjećaje i svaki kamen ima svoju obitelj, oblaci poprimaju razne oblike, od blata nastaju najukusnije torte i... imaju imaginarne prijatelje.

Majka je isto tako bila sretna, bila je zadovoljna, zaljubila se u svoj novi život na selu, obožavala je rana jutra i kasna popodneva kada je izgledalo kao da vrijeme stoji mirno.

Nažalost, otac nije bio te sreće. Noćima nije mogao spavati, snovi su mu bili mračni, glavnu ulogu je imala žena bez očiju. Iz snova bi ga trgnuo glasni ženski vrisak, a majka i kćerka ga nikada nisu čule.  Bilo je i noći kada bi se probudio i utvara bi stajala pored kreveta, a kada bi se naglo ustao, nestala bi. Gubio je zdrav razum. Pokušao je potražiti pomoć, no svi su mu govorili da je to od umora i da se treba naspavati. Počeo se bojati za svoj život, za život svoje obitelji.

Odlučio je prodati kuću, ali odluku je donio prekasno.

Bio je to jedan nadprosječno topao dan u veljači, otac i majka su sjedili na terasi, pili kavu, čitali novine i tu i tamo pogledavali prema zaigranoj kćeri koja je trčala po dvorištu. 

Otac se po prvi put osjećao dobro, prethodnu noć se uspio naspavati, nije se budio, nije bilo noćnih mora. Opustio se i uživao, napokon upijajući obiteljsku idilu o kojoj je mogao samo sanjati. Konačno je doživio mir i tišinu, sve ono o čemu je njegova žena pričala, sve dok ga u tome nije prekinuo dugačak i bolan vrisak kćerke praćen s jakim zvukom udarca u vodu. Malena je upala u bunar. Pojavila se panika na licu roditelja pomiješana sa suzama i osjećajem nevjerice. Potrčali su prema zdencu, ali, nažalost, zakasnili su. Tamo ih je dočekala slika koju niti jedan roditelj ne bi trebao doživjeti: slabašno, mrtvo tijelo njihove nekad žive i energične curice plutalo je u mračnoj dubini bunara. Mati je nazvala hitnu, a otac je izvukao njeno tjelašce. Bili su u šoku, prekrio ih je ogroman ogrtač tuge, krivili su sebe. I baš tada, u tom trenutku, kroz suze, bijes i žalost vidio ju je posljednji put. Figura zbog koje noćima nije spavao se sada pretvorila u sjenu djevojčice i kao takva skočila je u bunar, dajući mu do znanja da je ovo njezin teritorij, njezina kuća i da nisu dobrodošli.