Dan još nije ni počeo, a već je usran. Djelomičnu krivnju snosi moj otac koji me već u zoru potjerao u grad po dijelove za motocikl. Ispred mene je red od petero ljudi i ne pomiče se već dobrih pola sata. "Hej, starče!" zaurlao sam na prodavača koji me ošinuo pogledom. "Već si u mirovini? Može li to malo brže?"
Tanka i sijeda kosa skupljena mu je u rep koji visi niz leđa, kao i posljednjih trideset godina. Prescott se približavao sedamdesetoj godini života, ali je s cijelim tim izgledom tetoviranog, markantnog starijeg lisca još uvijek izgledao odlično. "Smiri se, Dallase. Dobit ćeš bore od tolikog mrštenja", odbrusi mi.
"Imaš pravo. Ne želim izgledati poput tebe kad ostarim." Jedva sam zadržao smijeh kad su se Prescottove čupave obrve nalik gusjenicama počele micati gore-dolje. Odmahuo je rukom umjesto odgovora. "Samo se jebeno požuri!" dobacio sam.
Rijetki su slučajevi kada napuštam svoju uvalu i posjed, a još rjeđi kad odem s otoka. Da Prescottova trgovina motornim dijelovima nije jedina unutar stotinjak kilometara, nikad ne bih odlazio s Padre Islanda. Ne volim gradske ljude, užurbanost, smog ni prljavi asfalt. No prekjučer je kod nas stigao Frances, vlasnik motokluba, te zatražio servis za desetak motocikala. Htio sam odbiti posao zbog njegove kćeri koja je, nesretnim slučajem, moja bivša djevojka, ali me otac uvjerio da nam je potreban svaki dolar. Emma je bila preglasna u krevetu, uvijek je nosila roza boju i imala je jednu užasnu manu - vjerovala je u ljubavne bajke. Nikad joj nisam obećavao ništa. Ne bavim se ženama mlakog pogleda koje treba spašavati. Ne trošim vrijeme na zahtjevne žene koje žele više od dobrog provoda i par orgazama. No kako sam već dobrovoljno gurnuo penis u taj problem, izdržat ću još par susreta s njome.
Iza mojih leđa, na ulicama Austina vlada kaos. Mnoštvo policijskih patrola ušlo mi je u vidokrug. Iz crnih automobila izlaze nabildani tipovi sa slušalicama u ušima. Zgrada ispred koje se skupljaju visoka je, skoro graniči s oblacima. Bogata je ukrasima kao da je nastala za vrijeme Baroka. Put do nje prožet je širokim stepenicama od prirodnog bijelog kamena. Promatram preko ramena masu ljudi koja se skuplja. Svi nose skupocjena odjela, frizure su im gelom dovedene do savršenstva, a na licima nose nasmiješene maske iza kojih se kriju drska i prkosna lica. Odavde mogu namirisati miris love. Lešinari.
Cijeli život izbjegavam kontakt s gradskim ljudima, ali sam od rođenja povezan s njima. Možda nemam intenzivne parfeme nego mirišem na mukotrpan rad, nemam njegovane ruke već žuljeve, nemam najnoviji model automobila već prastari motor, ali svejedno mojim venama teče ista krv. Majka mi je bila iz Austina. Zaljubila se u ribara, mog oca, i ostavila svoj svijet kako bi došla živjeti na otok.
Ponovno se osvrnem preko ramena i ugledam ženu u crnoj haljini kako izlazi iz limuzine, a muškarac joj pruža ruku. Naizgled ista kao ostatak, a zapravo satkana od drugačijeg držanja. Običnog podrijetla. Poput crvenokose prijateljice koja joj dolazi ususret, visoka je. No, umjesto nametljivog izgleda, svojom je plavom i gustom kosom više vukla u smjeru usamljene princeze. Pramenovi i biserni ukrasi pokušavaju pobjeći iz nekakve komplicirane punđe. Lice joj je nježno, koža svijetla. Usnice pune i ružičaste. Odavde ne vidim oči, ali zamišljam ih tamno plavima poput oceanskih dubina. Iako je nikad dosad nisam vidio, uvjeren sam da je poznata osoba jer su novinari usredotočeni na nju i muškarca s kojim je stigla.
Njezina krhkoća pokreta daje mi naslutiti da bi pobjegla od muškarca kao što sam ja u sekundi i potražila sigurnost u nekome jednostavnijem, u romantičnom tipu koji bi joj svakog dana donosio cvijeće i pjevušio najljepše ljubavne stihove.
"Dakle, nestrpljivi čovječe, što trebaš?" Prescott me upita te prekriži ruke na prsima kada napokon dođem na red.
"Što se događa vani? Čemu ovakva gužva?" mimikom glave pokažem prema van.
