Prstima sam prelazila po tamnim modricama koje su se pojavile na mojim rebrima. Dosad ih nikad nisam primijetila. Možda zato što prezirem stajati ispred ogledala i promatrati svoje izmučeno lice koje se tijekom godina toliko izobličilo. Ne nalikujem na sebe. No izgleda da to nitko nije prepoznao. Oni ne znaju staru, veselu, punašnu, sanjivu, pričljivu i punu života Kennu. Oni poznaju Kennu Anderson, ženu gradonačelnika Austina. Ta vječito nasmiješena, dotjerana, obučena u najskuplje odjevne predmete, odmjerena, ponizna i načitana žena je ništa doli maske koja mi svakim danom postaje sve teža za nositi. Svaki put kad mi kažu 'nikad nisi izgledala bolje' dio mene umre, ali im ipak zahvalim osmijehom jer mi je muž rekao da to spada pod moranje jedne dame.
Ta dama umire iznutra, a nitko nema dovoljno zdrave oči da to vidi.
Čekala sam ga u svojoj sobi noseći jedino crne čipkaste gaćice i grudnjak. Plave kovrče obuzdala sam u čvrsto zalizanu punđu, a plave su oči nepomično stajale prikovane na pod. Vrata će se otvoriti svaki čas. Da imam imalo hrabrosti, odabrala bih sama haljinu za večerašnji domjenak, ali ona je ostala zatvorena u ormaru od one noći kad mi je Axel jasno dao do znanja tko drži konce mog života u rukama, makar se radilo i o najmanjim sitnicama. Ne želim provesti više ni sekunde zatvorena u tom skučenom prostoru.
Nisam čula otvaranje vrata niti njegove korake, ali znala sam da je iza mene jer je soba odjednom postala hladnija za minimalno pet stupnjeva. Axelova nazočnost gotovo je usporediva s demonskom pojavom. Hladni dah milovao me po vratu te izazivao nepodnošljive trnce. Trebala sam se priviknuti dosad, ali svaki naš susret mi ulijeva strah u kosti. Nepredvidljiv je. Nikad ne znam što hoće li će ga moje riječi uzrujati, makar one bile pomno birane.
Kružio je oko mene poput umjetnika koji pažljivo proučava svoje remek djelo, a kada se zaustavio ispred mog lica na usnama mu je plesao zlokoban osmijeh.
Košulja zakopčana do grkljana, prekrivena crnim sakoom i crvena kravata, njegova je stalna odjevna kombinacija kojom okolini daje lažni privid. Kosa mu je ukroćena s previše gela dajući joj mokri izgled, a tamnosmeđe oči odišu zadovoljstvom i smiju mi se ravno u lice. Svijetu je predstavljen kao skroman gospodin, dobrotvorni muškarac koji sudjeluje u humanitarnim akcijama i gradonačelnik koji se bori za svoje sugrađane, ali jedino ja poznajem ono pravo suprugovo lice koje se pojavljuje u privatnosti našeg doma.
"Kenna." Izgovorio je moje ime poput upozorenja ili prijetnje. "Volim kad me gledaš u oči, znaš to." Smjestio je svoj hladni kažiprst na moju bradu te me prisilio da ga pogledam. Donedavno je bilo podnošljivo gledati u njegove ozbiljne i grube crte lica bez da osjetim nagon za povraćanjem, ali sada ne mogu. Mrzim svaki djelić Axelovog lica i tijela, unatoč činjenici da je pristojnog fizičkog izgleda.
"Oprosti, odlutala sam mislima. Želim da danas sve ispadne savršeno. Ipak si osvojio drugi mandat zaredom, moramo proslaviti kako dolikuje", rekla sam, prožeta željom da sam ga zadovoljila svojim odgovorom dok mi je tijelo istovremeno strepilo od straha.
Duboko je udahnuo pa se smjestio na fotelju načinjenu od baršunaste, tamnozelene tkanine pored samog ogledala. Skenirao me suženim pogledom tražeći grešku za koju bi me mogao kazniti. "Jesi li bila na depilaciji?"
"Da."
"Kod frizera?"
Kimnula sam glavom.
"Nokti?"
Ispružila sam ruku prema njemu pokazujući mu nokte ukrašene besprijekornom francuskom manikurom.
"Dobra cura." Zavalio se u fotelji i prekrižio noge kao da posjeduje cijeli svijet. Mrzila sam ga tako jako da se taj osjećaj manifestirao u fizičku bol u prsima. "Što je s dijetom? Još si uvijek na posebnoj ishrani koju sam kreirao samo za tebe?"
