Ponoćna Vrata: Priče s Ruba Svjetova

Ponoćni Susret Na Pun Mjesec

Večer 30. listopada bila je tiša nego inače, savršena za nešto... drugačije. Andrea i ja odlučile smo posjetiti naše mjesto povodom Halloweena - dvorište napuštene crkve, na samom kraju grada, tik uz šumu.

Kao i svake godine donesemo sve stvari u malom kovčegu, sakrijemo u rupu blizu vrata crkve i sljedeću večer nas sve dočeka spremno. Kamen prekriven crnom tkaninom, po tri svijeće na svakom rubu, kutijica sa tarot kartama u sredini i pješčani sat. Nikad nismo znale objasniti kako je to moguće, ali pripisale smo tom posebnom danu. Dosad nikad nismo ostajale toliko dugo da sat pokaže da je već 1. studeni. Nismo imale dovoljno hrabrosti.

Ali ove godine, odlučile smo to promijeniti. Došle smo u dvorište crkve u 10 sati, sjele jedna preko puta druge i popalile svijeće. Nismo prizivale duhove, ili tako nešto. Jednostavno smo samo pričale legende i čitale iz karata. Kako bi Andrea rekla „Punimo karte s energijom". Vrijeme se promijenilo, nismo vidjele ni zvijezde, ni mjesec. Andrea je primijetila da se magla spustila i zahladilo je. Obukle smo plašteve i nastavile s legendama.

Andrea: Znaš Nikol, ovo je prva godina da je danas puni mjesec na Halloween.

Nikol: Da kao i magla što se spustila.

Odjednom, kroz gustu maglu, začule smo šuškanje. Pogledale smo u smjeru zvuka.

Andrea: „Ma sigurno je neka životinja. Možda crna mačka."

Nikol: Da bar, ali sumnjam.

Andrea: Hajde presjeci karte.

Dok je Andrea otvarala karte, pogledala je na sat.

Andrea: Nikol, prošla je ponoć!

Nikol: I službeno je 1.11.

Šuškanje se pojačalo. Strzale smo se kad je iz magle izašla silueta muškarca u crnom plaštu. Koračao je sporo, činilo se kao da traje vječnost. Spustio je kapuljaču - bio je to svećenik.

Svećenik: Napokon se upoznajemo.

Riječi nisu izlazile iz nas, problijedile smo obje. Svećenik se nasmijao.

Svećenik: Izgledate kao da ste vidjele duha.

Andrea je ispustila krik, a ja sam šapnula:

Nikol: „Ali... Vi i jeste duh?"

Glasno se nasmijao, da smo malo poskočile i samo razmijenile poglede.

Svećenik: Inače da, samo na današnji dan nisam.

Nikol: „Znači... Vi ste svake godine pripremali sve ovo?"

Svećenik: „Tako je. Nadao sam se da ćete dočekati ovaj dan da se upoznamo."

Andrea: „Hoćete reći da smo vas mogle vidjeti i ranije?"

Svećenik: „Osjetile biste me - duhovno. Ali samo kad je puni mjesec na Halloween, pojavljujem se kao čovjek. Ako želite, dođite sutra pa vam mogu pokazati crkvu i ispričati pravu legendu. Čuo sam da volite priče."

Namignuo je i nestao u magli.

I dalje u blagom šoku, pokupile smo stvari i krenule. Na izlazu smo se osvrnule još jednom. Stajao je ispred crkve i mahnuo nam.

Hoćemo li se vratiti? Možda. Jer neke priče traže kraj.