Cijena moći

Jugo

Smijeh.

 Taj kreštav, pokvaren smijeh. 

Ta grbava lica, ti kukasti nosevi, madeži što rastu tamo gdje ništa ne bi rasti smjelo. Ples. To staro, odurno, iritantno kolo, izgovor za sviranje još iritantnije glazbe. Njihove prljave halje, njihova istrošena, smežurana tijela smiješnih proporcija i glasovi koji zvuče kao karikature bezobraznih starica. 

Ali taj smijeh.

 Taj kreštav, pokvaren smijeh. 

Urezao se Zori u pamćenje duboko i nije ju ostavljao. Vazda ju je pratio, tamo negdje iz sjene, iz kuta, a zaskočio bi ju u trenutcima mira i puke sreće. Ko vjetar sjeverac, podsjećao ju je da dolazi hladno, zubato vrijeme i odpuhavao daleko, duboko, tjerajući ju da se za sjećanja o toplini i lagodnosti juga drži zadnjim trncima snage. 

Taj smijeh biva glasnijim i glasnijim, njihova lica bliža, veća, sad još čudnija i ružnija dok ne ispune svo to, naizgled beskrajno crnilo i...

,,ZORO!''

Mokro...Voda...Suhim grlom živ brzac poteče. Vruće čelo se osvježi. Skoči Zora, naglo glavu izbaci i poče kašljati. Par trenutaka poslije stane i izdahne s olakšanjem. Sad dođe svijesti i vidi svoje noge pod toplom dekom. Sjedaše u krevetu, u svojoj odaji što joj kraljica bijaše dala. I kraj nje na stolcu baš ona biva. Izgledaše umorno, no trudila se prikriti iscrpljenost, mada ju odavaše podočnjaci. Kad ju Zora pogleda ravno u te plave, modre oči, na kraljici vedrina zasja. Osmijeh joj divan krasiše besprijekorno bijeli, ravni zubi. Gledaše se one, malo predugo. Zoru uhvati panika i počne analizirati pejzažne portrete ovješene u sobi, a kraljičino lice poprimi toplu boju. Sad Zora primijeti ostale svoje posjetitelje. Na vratima pored dvojice stražara stajaše starac, kraljičin savjetnik Svatopluk, a za stolom iza kraljice, čisteći neko blještavo posuđe, mada naizgled nešto od savjetnika mlađi starac. Zasigurno kraljevski liječnik, Zora pomisli. Još u šoku od nedavnog sna i vizije, ugleda Radoslava u kutu sobe, naslonjenog jednom nogom o zid te odmah shvati kako je sada zaista budna jer čovjek ili divno ili odurno sanja, dok nas najgore neprijatnosti ostaju zamarati u stvarnome svijetu.

,,Dobro nam nazad došli, čarobnice!'' pozdravi Zoru kraljica.

,,Još bolje Vas našli, Vaše Visočanstvo.'', odvrati ona i nasmiješiti se pokuša, no bol joj zategne lice.

,,Dugo ste nam ležali ovako, već se pribojasmo najgoreg.'',nastavi kraljica, ,,Sigurno Vas se nevjerojatno izmorio onaj čin u kuli.''

,,Ako je to nije ubilo, neće ništa.'', ubaci se Radoslav. 

Ne primijeti kraljičin prijekoran pogled.

,,I vas je lijepo vidjeti kneže, već sam se uplašila da se više nećemo vidjeti.'', pakosno će njemu Zora.

,,Kraljica ima pravo, iscrpila vas je ta kletva. Šteta što nije i taj vaš sarkazam.''

,,Što da kažem? On mi je crta ličnosti.''

,,Vidim kako Vam magija nije pomutila um, čarobnice. Lijepo Vas je ponovno čuti. Nego, recite mi, kako se osjećate?'', upita Vera kraljica. 

Za jednu ozbiljnu vladaricu, činila se punom razumijevanja. Ako su istinite riječi puka, ona je iskusna, draga i inteligentna žena. Ljudi je volješe zbog njezina suosjećanja, vojskovođe radi strpljenja, a plemstvo se divilo njezinom kulturnom poznanstvu. Uz sve to, kraljica uvijek održavaše red i autoritet, nikad nije dopuštala te se pokoravala mišljenjima tuđim, osim ako dođoše iz usta njezina savjetnika ili puka. Vladala je mlada, sama i to uspješno. 

Naravno, sve dok nije zasjela kuga. 

Nitko nikad ne vidje toliko izgubljenih života. Leševi na cestama, djeca sama lutaju bez majki, oni zdravi pomroše od gladi jer nit tko ovce čuva, nit tko usjeve bere. Voda postade nepitka jer u njoj se praše bolesni, nestade grobnih mjesta pa se tijela pale u sred sela. Kihanje, kašljanje, teški uzdisi, gnojne izrasline, pretilo znoja i suh, oštar, bolestan zadah krasiše sve više muškaraca, žena i djece. Prvo stradaše seljaci, zatim bolest u gradove donesoše trgovci, sljedeći bijahu obrtnici, a nedugo zatim razbole se plemići i svakojake povlaštene ličnosti. U nešto većim brojevima bijahu svećenici te oni koji držaše vlast jer se kad najteže bijaše zatvoriše u svoje odaje. Kraljici na srce teško pade ta odluka, no netko mora žive voditi dalje. Nije kao da je sve pokušala što se pokušati dalo. Liječnici, trave, bezbrojne molitve, zatrpavanje groblja, pogubljivanje zaraženih, paste, napitci, pijavice, opijati...Ništa. Samo smrt i gomile, gomile, brda i brda hladnih, sablasnih, trulih leševa. Onaj tko nije tome svjedočio, može samo zamišljati, no čak i ljudska mašta, bezgranična kakva je, takvo nešto ne može sebi predočiti. Nit bi se usudila. No kraljica je mogla, mogla itekako. Prisjeti se svih tih prizora, nosnice joj ispuni smrad mrtvih što bolno preminuše u gnoju rana vlastitih.