Cijena moći

Čudo

Što li je čudo? Nenadano dobro o kojem trube svećenici ili neočekivano zlo kojim nas plaše? Je li ono čudo svima ili ga pak neki očekivaše? Od kud ono? Od božanstava, sila viših? Kakve su to sile što naš svijet kroje, umjetnici stvaranja, izumitelji sveg živog? Moćne prilike, starije od sveg starog, oci i majke vremena koje svoju milost prosuše i naslikaše nas na njihov portal? Ta besmrtna bića, ne, više od tog, koncepti, nevidljive mase koje ne trebaju dokaza, također ne trebaju nit trunku vremena da unište i unakaze svoje radove poput kipara nezadovoljnih svojim djelom. Pak, nakon nekog vremena, uzmu novi kamen i ponovno se prime posla, krećući ispočetka, a njihova prijašnja, odbačena djela im ne zamjeraju jer bijahu sretna da su baš na njihovu zamisao klesana. Nova djela, onima kojima naposljetku bivaju zadovoljni, postave među ostale svoje kreacije, a omiljenima podare komadić svoje moći, usađujući u njih pritom svoje zrno. A tko zna što može iz zrna proklijati? Hoće li kome donijeti usjev, a kome glad? Hoće li se netko radovati što jedan gladuje, dok drugi drage oplakuje? Pak pošalju li sile kišu, hoće li ona potopiti ili dobro goditi? 

Samo jedno je reći. Čuda nisu nit dobra, nit zla. Samo...Nenadana i od bogova dana baš kao što je i čovjek, preslika njihova. 

A ako je čovjek imalo na sliku božju onda se tih bogova treba gadno bojati.

,,ON DIŠE! DIŠE!!! DIŠE KAKO BOZI ZAPOVIJEDE!!!'', oglasilo se zvonko grlo liječnikovo.

 Razaznati se nije moglo koji je osjećaj prevladavao u njegovu glasu, bio je to glasan spoj sreće, čuđenja i nevjerice. Brzo se oko bolesnika okupila banda. Radoslav naš knez, Zora čarobnica, Svatopluk stari savjetnik i ushićena Vera kraljica. Svi bdješe nad slabim, no ne više iznemoglim mladićem. Sad on već izgledaše zdravije, lice mu povrati boju, bljedoća mu ishlapi s obraza, oči zasjaše plavim sjajem, kao biser na dnu plićaka mirnog mora za podneva. Pomakne usne i u osmijeh ih složi. Ispusti glas, sad ne suho i jedva čujno, kako je znao kad bi očajnički molio vode, već istinskim, mada još uvijek drhtavim, smijehom. Možda je kuga bila izbijena iz mladića, no nešto je ipak sa sebe prenosio jer se i kraljica počela smijati. Glasno. S olakšanjem. Istinski. Zagrle se nećak i tetka. Poteku suze potoka radosti. Poteče tekućica niz brda što činiše obrazi i kao slap, slije se na rame te potom na vrat ganuta mladića. Držaše se dugo i ne olakšaše stisak. Upiše jedno drugog prisutstvo, miris, dodir. Uzdahnu duboko i izdahnu. Konačno shvatiše da su oboje živi. Konačno vidješe da nije kraj, da će još moći kročiti skupa. Napokon se pustiše i u oči pogledaše. Vera kraljica ruku nećaku na obraz prisloni. On uzvrati gestu i odmori u toplini njenog dlana. Radoslav stajaše, nepomičan. Mada mariše za Svanimira, derana na smrtnoj postelji preporođenog, veselje mu zakopaše lavina pitanja. Uspije pomaknuti samo jedan dio tijela, vrat i usmjeri glavu prema niskoj ženici u zelenim dronjcima koja stajaše tik do kraljice. Zora nije mogla vjerovati svojim očima i činjenica da ne vjeruje dodatno ju je zbunjivala. 

Uspjelo je. Zaista je uspjelo... Sav taj put, sva ta muka...Ispunjavanja nemogućeg, rizični postupci, granice mogućnosti...Uistinu? Je li ovo zbilja? 

Svatopluk trljaše oči, ne bi li bio siguran u ono što vidi. Liječnik, još uvijek u deliriju osjećaja, sjedaše na stolcu pored kreveta, držeći se za glavu, zureći u kamenit strop s kojeg kapaše zrnca tople proljetne kiše što vani blagoslivljaše krovove kuća i klasi polja. Vera kraljica okrene se Zori.

,,Čarobnice...hvala Vam.''

 Njene riječi bijahu kratke, no ton je zborio mnogo. Bila je to zahvala iz dubine srca, dna duše. Kada ljudi zbore o dubokim zahvalama, misli im padaju na neprekidne hvalospjeve, vječna zaduživanja, duboke naklone i padanje ničice. Prava zahvalnost treba biti kao i čovjek koji zahvalu prima. Skromna jer osjećaji se ne očituju u rječivosti, frazetinama i izrazima što vrište od preuzvišenih i zamarajuće nagomilanih epiteta. Ne, važnost je u činu i duši počinitelja. A častan čovjek koji zahvalu daje, proguta ponos te je dovoljno ponizan i svjestan veličine junakova djela. Zoru ponese taj ponos i glavu visoko digne. Kraljičine riječi bijahu melem njezinim ušima. Ne samo da je osjetila njezinu istinsku zahvalnost, već je priželjkivala slušati taj milozvučan, nadnaravno prirodan i simfoničan glas više i više, cijele dane i noći. Na samo. Samo njen glas. No nije joj bilo neprijatno slušati i pohvale. Bila je svjesna svoga rada, svih muka i prepreka koje je morala prijeći do ovoga trenutka. Da bude iskrena, nije imala ni najmanjeg pojma da će liječiti kraljeviće u vlažnoj, zagušljivoj tamnici. Prvotna ideja bila je skinuti kletvu i pripremiti lijek, naći nekog gubavca ispod mosta, uz cestu ili na cesti te dokazati učinkovitost njezinih usluga. Dapače, nije bila uopće sigurna hoće li ritual u kuli uopće imati efekta, a kada je krov kule napustio svoje uporište suzdržavala je strah da ne prekine bacanje čini. Još ni sada nije bilo dokaza da se kuga više ne širi, što ju je i dalje zabrinjavalo, no uspješnost lijeka i vedrina na kraljičinom licu dadoše joj nalet samopouzdanja. Sada samo ostaše vidjeti tok stvari, mnogo toga može poći na gore, zato uživaše u trenutku pobjede. Radoslav, s druge strane, osjeti nemir, pomutnju duboko u svijesti. Obuzme ga njemu neznana jeza, briga i neobjašnjena mržnja prema čarobnici. To ne bijaše mržnja iz pukog nepovjerenja ili nepristranosti. Ne, bilo je to nešto jače, divlje i naglo, pomalo životinjski. No koliko jaka ta mržnja bila, nadvlada je razum. Radoslav možda bijaše knez, bogatun iz velikaških redova, koji živješe na grbačama seljaka i jedina briga koja spopada njihove intelektualne mozgove jest koje će vino piti te za čije kćeri sinove ženiti. Ili je barem bio. Radoslav doista živješe tako možda prvih dvanaest godina svojega života. I tada je uživao stalež i titulu, no njegov plemićki život je stao. Zajedno sa njegovim djetinjstvom. Umjesto da ga uče udvaranju plemkinjama njegove, češe znatno mlađe dobi, kneževi roditelji skrojiše drugačiju sudbinu za svoga sina. Onu junačku. Poslaše ga u vojsku, naravno u barake pune njemu lozom slična, da se uči borbi, hrabrosti i ratu. Tako Radoslav odrasta u jaka, vješta i ambiciozna momka, mladića glave s planova mnogo, a snova još više. Snova o pobjedi, osvajanju i slavi, poštovanju te ugledu. Trudom i radom, dokazao se sposobnim ispuniti ih. Srčanim ratništvom u bitkama postade oficir, zatim mu dadu da predvodi manje čete, a naposljetku od njega načine generala. Itekako inteligentna, iskusna, okrutnog generala. Znalo se kad je Radoslav nekud vojskom kročio. Bile su to precizne, no hladnokrvne taktike. Radoslav nije ubijao starce nit otimao djecu, spaljivao sela i pokradao kuće, a koji bi besramni vojnik opijen ludilom ubojstva i krvi uopće pokušao rukom taknuti novopečene udovice muževa palih od njegove ruke, bez razmišljanja bi ga objesio te mu pred budućim bivšim drugovima njegovu muškost odsjekao dok bi zadnjim izdasima kneza za milost molio. Znalo se, tamo gdje domovi stoje i čuju se jecaji, najbliža polja postaju jezera. Jezera krvi u kojoj plutaše leševi, u većem broju, neprijatelja kneza. Pučane je štedio dok je vojske poput stoke klao. Znalo se da se tamo pale prepoznati ne može. Svaki Radoslavovu pothvat bijaše masakar, tamo uz mačeve letiše glave koje ne imadu ušiju nit očiju, udovi bez prstiju, neki bijahu razrezani na dijelove.. Uz leševe, jezerom smrti plutala bi i koplja, strijele, slomljeni lukovi, bodeži, toljage, mačevi, batlje, lanci od buzdovana otkinuti, zajedno s natučenim kacigama, oklopima, štitovima s izgrebanim grbovima podno rasporenih, spaljenih zastava u čije ime se nekoć jedni boriše. Gotovo svaku bitku bi Radoslav dobio, dok ga nije zapalo nešto na što spreman ne bijaše. Nešto nenadano i nepredvidivo, od njega moćnije, rekao bi Radoslav da ništa zemaljsko ne bi takvo. Bijaše rano jutro, prije svanuća, kad knez vojskovođa izađe s brigadom na brijeg. Od tamo gledaše na ravnicu u kojoj očekivaše more neprijatelja. No tamo ne bi itko. Pustoš. I neobično suh jesenji vjetar. Tad vojnik povikne: