Opposite » z.m.

eleven » you did it

usputniiiiiiiiii?

Sjedim u sobi sa knjigom u ruci i umjesto da pratim tekst ispred sebe razmišljm o nebitnim stvarima koje su mi u zadnjih nekoliko tjedana okupirale mozak.

Pokušavam se skoncentrirati, znam koliko su mi završni ispiti važni i kako ih moram položiti.

No jednostavno ne mogu.

Okrenem se na stolici na kotačiče i zatvorim oči puhnuvši.

"Zašto mi je ovoliko teško u životu, Kriste?"

"Elishe, imaš li vremena?" Čujem Edov glas i zatvaranje vrata sobe, a onda ugledam četrnaestogodišnju priliku ispred mene.

"Što trebaš?"

"Riješiš mi zadaću iz biologije?" Tek sada shvatim kako u ruci drži svoju radnu bilježnicu te ga zbunjeno pogledam.

"Nema šanse, imam 570 stranica ovoga za naučiti." Uhvatim svoju knjigu sa stola te uzdahnem.

"Elishe, molim te, ovo mi je važno."

"Što ćeš ti raditi dok ti ja to rješavam?" Uzdahnem popuštajući mu te se okrenem prema stolu uzimajuči olovku.

"Moram na nogomet." Raširim oči pogledavši ga, a on se samo nasmije. "Imam zadnji trening prije natjecanja."

Ostavi mi kratki poljubac na obrazu, a zatim prije nego što išta uspijem reči, izjuri iz moje sobe ostavljajuči me samu sa njegovom radnom bilježnicom u ruci.

Tiho uzdahnem, a onda otvorim na prvu stranu koja nije riješena i krenem pisati odgovore.

Odjednom čujem kako mi je mobitel zavibrirao te ga dohvatim i otključam uočavajući novu poruku.

'Vjerujem da nisi pročitala knjigu Ponos i predrasude Jane Austen.'

Čitam poruku nekoliko puta, provjeravajuči da li ima nekoskriveno značenje, da li je poslana baš meni i... Da li je zaista od Zayna?

'Pročitala sam ju.' Odlučim odgovoriti dok mobitel čvrsti držim u ruci čekajući njegovu poruku. Ne trebam čekati, već u sljedečem trenutku dolazi mi odgovor.

'U knjižnici je došla knjiga s novim omotom, želiš je posuditi.'' Zbunjeno se nasmijem, ne shačajući žašto bih je željela podusiti. No, na trenutak zastanem.

To je Zayn Malik, a knjiga koju trebam posuditi nije samo obična knjiga.

Kriste.

Ustanem sa stolice uzimajuči svoj najdraži smeđi đemper kojeg obučem preko majice na bretele te uzevši mobitel i torbicu izađem iz sobe. Stepenicama se spustim dolje, gdje uzmem jaknu i obujem čizme te odem u kuhinju reči mami da izlazim.

''Doći ću za pola sata, idem do grada.''

''Gdje je Ed?'' Okrene se prema meni prekidajući razgovor sa tetom te ispusti šalicu kave na hrastov stol.

''Otišao je na nogomet, zašto?''

''Ništa, nema veze. Uzmi ključeve jer ne znam hoćemo li biti kod kuće.'' Klimnem glavom uputivši im jedan kratki osmijeh te se okrenem i izađem zalupivši vratima.

Odlučim do knjižnice koja je udaljena dobrih četrdeset minuta pješačenja otiči autobusom. Laganim koracima, ne znajuči vrijeme njegovog polaska, krenem do stanice u blizini.

Ruke prislonim usnama puhnuvši u njih, pokušavši ih zagrijati te zažalim što nisam uzela rukavice. Samo sam na brzinu izletjela iz kuće ne misleči na to.

No ono o čemu razmišljam je ta knjiga i sa čime ona ima veze. Pobogu, što ću zateči ondje?

"Hej!" Isključena iz svijeta, potpuno zanemarivši sve oko mene, ugledam kako autobus nestaje niz ulicu dok se približavam stanici. "Kriste, ne, ne..." Snažno uzdahnem te sjednem na klupu pokraj i razmislim da li mi je bolje ostati čekati sljedeči autobus ili krenuti pješice.