BITTER LOVE

BITTER LOVE 7.DIO

/JADE'S P.O.V/

Faks je završio, a Lory i ja smo krenule prema kafiću. Obje smo se samo gledale dok smo koračale prema njemu. Nijedna nije znala što će se sve dogoditi danas i koje će sve riječi pasti sa obje strane.

"Jesi spremna?"-Upita me Lory tiše. "Nisam. Ali mislim da nitko nije na ovo spreman. Baš zato jer ne znaš što će se dogoditi i hoće li biti sretan ishod ili ne."-Kažem. "Znam, ali ako nisi spremna ili ako stvarno ne želiš, možemo otkazati. Neće propasti svijet, a ionako ne znamo da li on ostaje ovdje kao što je rekao ili će se predomisliti i otići opet za Europu." "Ne, stvarno je nebitno ostao on ili ne. Bitno samo da si kažemo svi što nam je sve ove godine bilo na umu i što nas je kopkalo. Ionako više nismo djeca, pa će sve zvučati i ispasti drugačije. Razumnije, rekla bih."-Kažem dok smo već skoro pa jednom nogom u kafiću. Uđemo unutra, sjednemo u naš kut i čekamo da stigne i on.

Nervoza me prala kao da nema sutra jer ga nisam vidjela dugo. Već sam zaboravila koje jačine mu je zagrljaj i kako miriši. A znam da je oduvijek mirisao zanosno. Jedina stvar koje se još uvijek jako dobro sjećam su njegove oči. Njegove smaragdno zelene oči koje su ti svakim pogledom razarale dušu koliko su savršene. I koliko je zapravo lako izgubiti se u njima. U tom predivnom zelenom bezdanu. Poznata muška figura sada u daljini stoji na vratima.

"Evo ga. Ovdje je."-Kažem Lory tiše dok mi u ovom trenutku srce želi iskočiti iz prsa. Lory me primi za ruku i sitno se nasmije. "Sve će biti u redu."-Kaže mi tiše dok mi nježno miluje ruku. On nas ugleda, mahne i sa velikim smiješkom stigne do našeg stola. Srce mi i dalje želi probiti prsa, dlanovi se počnu znojiti, a pitanja navirati unutar moje glave.
Kako ga sad pozdraviti? Kako mu se obratiti? Da li će nas zagrliti ili samo pružiti ruku? Da li će biti previše napadno ako ja njega zagrlim prva? Da li ću onda biti odbojna i da li će on pomisliti kako pretjerujem? Ipak se nismo dugo vidjeli i ne znam na čemu je naš odnos stao. Moje pretjerano razmišljanje budi njegov glas.

"Hej cure!"-Kaže dok polako sjeda na stolicu. "Hej!"-Pozdravimo ga obje u isti glas. Odlično. Bar je ovo ispalo manje neugodno jer smo ga pozdravile u isti glas. On sjede na stolicu dok se Lory i ja pogledamo. Imam osjećaj da Lory zna kako me trenutno jako drži trema i kako mi je u glavi kaos. Ipak već zna kako dišem, a kamoli kako razmišljam. Tu malu neugodnu tišinu poslije pozdravljanja prekida Lory.

"Nego Dylan, što te navelo na to da se nađeš sa nama? Osjećaj grižnje savjesti jer si samo tako nestao iz našeg života ili jer si shvatio kako nitko neće zamijeniti nas i naše prijateljstvo koje smo ti pružale?"-Kaže, a meni usne pobjegnu u maleni smijeh. Samo sam čekala trenutak kada će postati gruba na riječima. A očito je ona odlučila da će to biti odmah.

/LORY'S P.O.V/

"Nego Dylan, što te navelo na to da se nađeš sa nama? Osjećaj grižnje savjesti jer si samo tako nestao iz našeg života ili jer si shvatio kako nitko neće zamijeniti nas i naše prijateljstvo koje smo ti pružale?"-Čujem sebe kako izgovaram te riječi koje su trebale biti samo moje misli. Ali moj jezik je brži od mog mozga i nisam si mogla pomoći.

"Znam Lory da je sve to ispalo šugavo na kraju i da nije bilo fer od mene što se nisam javio kada sam stigao u Europu, ali taman smo se netom prije puta svo troje posvađali i nisam htio još bolje pogoršavati situaciju."-Kaže, a meni pobijegne smijeh. "Dylan, ne trebaju nam tvoji izgovori jer bez obzira na našu svađu, mi bih te i dalje podržale i poticale u tvojim koracima. Bez obzira što si otišao tako daleko od nas. Zato smo ti i bile prijateljice na koje si mogao računati u bilo koje doba dana ili noći. "Znam i ja to sve razumijem, ali vjerojatno je moj ponos bio jači od mene."-Naš razgovor prekida konobarica koja je došetala do našeg stola stavljajući kavu na naš stol.

"Izvolite."-Kaže, pa pogleda Dylana. "A za vas?"-Upita ga. "Meni samo kola molim vas."-Kaže i kratko se nasmije. Konobarica kimne glavom i krene prema šanku.