/LORY'S P.O.V/
Ležala sam u krevetu kada je poziv između mene i Jade završio. Moj mali plišani zeko stajao je sa strane gledajući u mene. Uzela sam ga k sebi i zagrlila. Ne želim znati kako se sada Jade osjeća povodom ovoga. Tog cijelog razgovora danas i činjenicom da sutra mora sjesti sa čovjekom za stol, koji nije bio niti svjestan da ona gaji osjećaje prema njemu. Kao što niti ja nisam znala da on gaji osjećaje prema meni. To sve je sada ispala velika zavrzlama zbog koje ja ne znam kako bih se osjećala. I kako bih na kraju krajeva sutra znala kako se ponašati kada si pružimo ruku. Da li biti sretna ili zbunjena? Da li ga odmah napasti pitanjima? Da li mu reći kako mi je žao što nisam shvatila što osjeća prema meni? I kako bih mu objasnila da jednostavno nismo jedno za drugo i da osoba koja ga uistinu voli je Jade. Ali sve je to sada neko moje bezazleno razmišljanje jer ni sama ne znam kako će on pristupiti prema nama. To je nešto što ćemo obje saznati sutra. "Sada nije vrijeme za to."- Kažem sama sebi i izvučem se iz svojih nabujalih misli. Spuštam zeku pokraj sebe, legnem na stranu, pokrijem se pokrivačem i legnem spavati.
/JUTRO NAKON/
06:00h. Budilica zvoni kao luda, a ja se okrećem po krevetu kao janje na ražnju. Nisam oka sklopila noćas. Moje misli mi nisu dale mira što je zapravo bilo i za očekivati. Ustajem iz kreveta sva raščupana i nekako se dogegam do kupaonice. Operem zube, svežem kosu u neku užasnu punđu, stavim malo kreme, korektora, maskare i sjaja na usne. To je to. Dovoljno je. Ulazim nazad u sobu, uzimam neku malo dužu ružičastu suknju, bijelu majicu na ramenice sa nekim cvijetićem, a na noge stavljam crne Vansice. Čisto solidan odabir tenisica za ovaj outfit. Uzimam mobitel i stvari sa stola koje mi trebaju za danas i stavljam ih u svoju poveću torbu dok mi mama uletava u sobu.
"Hoćeš li nešto pojesti prije nego odeš?"-Upita me. "Rado mama, ali žurim."-Kažem i taman mi zazvoni novi alarm. 06:20h. Moram krenuti po Jade koja će vrlo vjerojatno ponovno kasniti. Jer da ne kasni, to onda ne bi bila ona. "U redu, daj onda barem uzmi ovo što sam ti već spakirala jer sam znala da nećeš ponovno jesti sa nama."-Kaže i pruži mi u ruke malenu kutijicu za ručak u koje je spakirala par jagoda, maline, borovnice i par palačinki. "Bože kako je slatka tako brižna."-Pomislim i uzmem kutijicu iz njene ruke. Dajem joj maleni poljubac na obraz, stavljam torbu na sebe i izlazim iz kuće.
Stigla sam ispred Jadeine zgrade i vidi čuda, ona mene čeka. Široko se nasmijem i ne mogu vjerovati da sam i to doživjela. Da ona mene čeka, a ne ja nju. "Danas sam se probudila malo ranije kako opet ne bih trebala slušati da kasnim."-Kaže mi i nasmije se. "Zar stvarno?"-Upitam ju. "Ma ne, samo nisam mogla spavati, pa sam samo odustala i spremila se. Ionako sam već bila budna odavno, pa da onda barem imam neke koristi od toga."-Kaže mi. "Zar i ti?"-Upitam ju, a ona kimne glavom. "Nisi jedina. Cijelu noć sam se okretala po krevetu jer ne znam kako će se ovaj dan odviti." "Kako god da se danas odvije u redu je, ionako smo odrasli ljudi koji znaju pričati i znaju prestati s pričom kada postane neugodno."
Tu je definitivno imala pravo. Nismo više one male djevojčice koje nisu znale kada treba prestati pričati. Sada znamo kada smo nepoželjne mi i naše pričanje.
