Ponoćna Vrata: Priče s Ruba Svjetova

N.N.

Još jedna godina i još jedan nadolazeći Halloween.  30.10. se bliži pa tako i naša priprema za taj posebni dan. Ove godine smo odlučile ponijeti svijeće i zapaliti na svaki grob u dvorištu naše dobro poznate Crkve. Kao i prošle godine, sve stvari smo donijele dan pruje i spremile u rupu blizu vrata crkve.
Sutradan smo se zaputile prema crkvi oko 9 sati navečer. Odlučile smo ovaj puta malo ranije doći. Cim smo zakoracile u dvorište crkve, hladni povjetarac nas je docekao, a onda  i ubrzo nestao. Došle smo do rupe gdje smo ostavile svijeće dan prije. Ispred ulaznih vrata crkve su nas dočekala dva velika starinska fenjera već upaljena.
Nikol: Mislim da se naš svećenik opet pobrinuo za nas.
Andrea: Ništa njemu ne promakne. Nadam se da će nam se pridružiti.
Nikol: Još je rano, vidjet ćemo kasnije. Ajmo svijeće postaviti.
Prvo smo se ogrnule svojim plaštevima, svaka uzela po jednu platnenu vrećicu sa svijećama u jednu ruku i u drugu po fenjer. Zaputile smo se prema dvorištu iza crkve gdje se nalazilo malo groblje, svega 20ak grobova. Ispred svake nadgrobne ploče smo postavile po jednu svijeću. Andrea je pogledala u nebo.
Andrea: Jesi primijetila možda, prošle godine nas je dočekala magla, a večeras nebo puno zvijezda.
Nikol: I to više nego inaće. Mislim da još nisam vidjela ovoliko zvijezda na nebu.
Andrea: Da niti ja.
Nikol je pogledala na sat.
Nikol: 15 do ponoći je.
Andrea: Ajmo popaliti svijeće.
Kada smo sve popalile stale smo na malu udaljenost od grobova od kuda se vide svih 20 svijeća koje trepere. Nikol je ponovo pogledala na sat.
Nikol: Minuta do ponoći!
Andrea je pogledala prema prolazu koji vodi na prednji dio dvorista crkve. Svećenik je stajao pored jednog prozora, nasmijao se i klimnuo.
Andrea: Izgleda da je to to.
Ponoć je otkucala. Zvono na crkvi se oglasilo. Vjetar je zapuhao, lišće se uskovitlalo pod našim nogama. Svijeće su se pogasile osim jedne. Odmaknule smo fenjere da bolje vidimo u daljinu. Ispred te jedine svijeće koja se nije ugasila, stajala je stara baka u haljini iz 60ih, sa maramom oko glave i gledala u nadgrobnu ploču.
Odložile smo fenjere pored velikog drveta i polako prišle bakici da bolje pogledamo u čiji grob gleda. Kada smo došle dovoljno blizu da možemo pročitati, na nadgrobnoj ploči su bila ispisana dva imena i tri datuma:

              Evelyn Anderson 

11.08.1929. -  15.09.2003.

              Richard Anderson

04.04.1926. - 

N: Oprostite… - položila sam ruku na bakino rame iako sam znala da nije živa, imala sam osjećaj da ju danas mogu dotaknuti.

A: Ovo je Vaš grob, zar ne? – žalosno se nadovezala.

E: Ooh oprostite cure, mislila sam da sam sama, kao i svake godine.

A: Dolazite ovdje svake godine?

E: Zadnjih 20 godina na današnji dan.

N: 20?! Oh Bože!

A: Kako Vas nikada nismo vidjele onda. Mi smo počele dolaziti prošle godine.

E: Nije bio na meni red.

S: Ali sada je došao. Da vam se pridružim na kratko.

Svećenik nas je obišao i stao pored Evelyn.

N: Hoćete nam objasniti?

S: Naravno. Sa ljudima koji su pokopani na ovom groblju pravila vrijede malo drugačije. Nije kao s nama koji smo služili Crkvi, mi smo ipak dio nje bili. Ljude sa groblja ponekad možete vidjeti bilo koji dan u godini,  ne samo na današnji ili na Dan Mrtvih.

A: Ali nikada nismo.

S: Jer uglavnom nije njihovo vrijeme kao sto je Evelyn rekla ili se jednostavno boje reakcije kako će ljudi reagirati kada ih vide, a i valja napomenuti da ne mogu svi ljudi vidjeti. – značajno nas je pogledao, a zatim smo mi pogledale jedna drugu i podsmjehnule se.