Fix a heart

Dinner

Hodale smo za ravnateljom u tišini jedini zvukovi bili su lupanje potpeticama. Otvorio je vrata i sjeli smo. Nisam se bojala, nisam ništa kriva. Mene će pustiti, ali što će biti s Ariom? To me zabrinjava.

"Dakle, da čujem zašto ste se potukle?" Strogo je pitao. Aria i Vanessa nisu ništa progovorile i shvatila sam da to moram ja učiniti.

"Aria i Vanessa su se potukle. Pokušala sam ih razdvojiti i onda se naletjeli vi." Nisam ništa bolje smislila, ali ovo je prava istina. Samo da ne pita zbog čega su se potukle.

"Uredu, Rosie. Ti možeš ići ako se djevojke slože da nisi sudjelovala u tuči." Rekao je smireno. Tako sam i mislila. Neće mi roditelji trebati dolaziti.

"Da, slažemo se." Rekle su u isti glas.

"Rosie, napusti ured. Moram još porazgovarati s djevojkama." Konačno! Ustala sam se sa stolca i požurila kroz vrata van.

Otići ću kući nije mi do ostatka predavanja. Pokupila sam stvari i otišla van. Osjetila sam hladan zrak, vjetar je snažno puhao. Sredina jedanaestog mjeseca. U Londonu čekamo da padne prvi snijeg. Stvarno je hladno. Nisam željela otići kući. Otišla sam na naše mjesto. Hodala sam, dok nisam stigla do šume u kojoj smo boravili najviše vremena. Ovdje nisam bila već dvije godine i sam vrag me tjerao da opet dođem i slomim se po tko zna koji put. Odustat ću, ne mogu. Mislila sam da mogu, da sam ga preboljela, a zapravo sam stavila masku. Hladnu masku koja ne pokazuje osjećaje. Ovo mjesto, najljepše uspomene mi se javljaju. Najljepše uspomene koje stvaraju najgoru bol. Moram vidjeti zalazak sunca. Željela sam da je opet kraj mene, da me voli i da ga volim. Sjela sam na naš most. Drveni most na kojem me prvi put poljubio. Most na kojem smo se upoznali. Željela bih da se vrati. Ne! Nikad mu neću oprostiti! Više nisam ona naivna glupača koja svakome sve oprašta. Ja sam Rosie Evans. Djevojka bez osjećaja za druge, bez milosti. Ledenog srca. Takva ću ostati do kraja svog života. Ustala sam još jednom pogledala to glupo mjesto i otrčala.

(...)

Zalupila sam vratima, ljuto izula cipele i požurila prema svojoj sobi.

"Ne tako brzo, mlada damo." Majčin glas me zaustavio.

"Što zeliš? " Površno, bezobrazno i malenim diom sarkastike sam upitala.

"Sutra se selimo." Rekla je sva sretna i u sjaju.

"Da?! Zašto?! Ja ovdje imam jebeni život! Nejdem nikamo! Jesi me čula?! Nikamo!!!" Derala sam se iz sveg glasa na nju. Otac me čuo i izašao iz svog ureda.

"Rosie, rječnik! Selimo se u New York, htjela ti to ili ne." Rekao je ležerno.

"Jeste li vi normalni?! U usrani New York?! Bože, pa to je drugi kontinent! Što ćete vi tamo?!" Derem se ponovno, ali nije me briga. Ne selim se nikamo!

"Dobio sam premještaj. Plaća je manja, ali to je New York. Mislio sam da će ti se svidjeti." Začuđeno me pogledao.

"Neće mi se svidjeti! Ostajemo u Londonu!" Potrčala sam stepenicama i zatvorila se u sobu.
Svugdje samo ne u New York. Zaspala sam misleći o tome.

(...)

"Rosie, dušo! Probudi se. Otac i ja ti moramo nešto reći." Majčin glas me probudio.

"Što je?" Pospano sam upitala. Mrzim kada me netko budi.

"Nejdemo u New York." Tužno je rekla. Sreća za mene.

"Tvoj otac je odlučio svoju tvrtku spojiti s jednom iz Londona. Sutra nam dolaze na večeru vlasnik i njegov sin."

"Što se to mene tiče? Znaš da neću biti kući." Bezobrazno sam joj odvratila.

"Žele te upoznati i moraš doći. Ne želim se s tobom raspravljati. Ne znam zašto si takva, ništa ti ne fali sve dobiješ. Upropastila si put u New York, ali ovo nećeš! Sutra u 20:00 te želim vidjeti lijepo sređenu za stolom i lijepo se ponašaj." Ljuto je rekla. Moram ju poslušati.

"Dobro." Preko volje sam odvratila.

"Super, danas idemo kupovati haljine."

"Baš moramo? Mogu nešto izvući iz ormara ili... Znaš da mrzim kupovinu." Stvarno ne želim s njom u kupovinu. Naporno stvorenje. Ne znam kako ju je otac podnosio do te mjere da se s njom oženio. Svašta, moram se izvući bar iz te kupovine ako ništa drugo.

"Zašto ne bi ti kupila haljine koje ti se sviđaju? Ja moram učiti." Slagala sam joj. Stvarno me nije briga kakvu će haljinu odabrati. Ni ne želim biti tamo. Sjedit ću oko pola sata i pobjeći pod izlikom da sam umorna.

"Dobro, kćeri ti samo uči ja ću sve srediti." Ha! Upalilo je!

"Idem ja, a ti uči. Kad se vratim isprobati ćeš haljinu."

"Da, da što god." Odvratila sam i nastavila spavati.

(...)

Probudila sam se i na stolcu je bila obješena prekrasna ljubičasta haljina, a do nje crne štikle. Stvarno mi se sve svidjelo. Nisam mislila da majka zna što mi se sviđa. Nisam joj zahvalila jer je to jedna od onih stvari koje ne radim. Moram se spremiti za školu. Obavila sam jutarnju higijenu i obukla se. Sišla sam dolje nešto pojesti. Brzo sam uzela jabuku i izjurila van iz kuće. Uvijek sam pješačila do škole jer živim dosta blizu. Ušla sam i krenula u razred. Nije bilo ni Arie, ni Vanesse. Neću ih zvati, nije me briga. Pokušala sam slušati profesore, ali nije mi pošlo za rukom.

(...)

Završilo je i zadnje predavanje. Majka me čekala ispred škole.

"Zašto si došla? " Bilo mi je čudno jer me nikada ne pokupi nakon škole.

"Moramo do trgovine po neke stvari za večeru. "

"Zašto ja moram s tobom?" Stvarno mi nije jasno zašto me uvlači u tu večeru.

"Jer ja tako želim." Odvratila je brzo.

"Čekam te u autu. Požuri. " rekla sam joj.

"Dobro."

(...)

Kupila je sve i sada priprema večeru. Za oko sat vremena dolaze. Otuširala sam se i našminkala. Obukla sam se i sišla dolje. Čula sam razgovor. Za stolom su već čekali vlasnik i njegov sin.

"Dušo, stigla si? Sjedni." Mama je rekla.

Krenula sam do stola i zagledala njega. To je nemoguće. To nije on! Okrenuo se i pogledi su nam se spojili. Nakon dvije godine ponovno ga vidim.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Novi nastavak. Molim vas ostavljajte komentare o tome što vam se sviđa, neka kritika bilo što, komentar mi znači PUUUUUUUUUNO više od votea. Želim znati što mislite o priči. Do sljedećeg puta, volim vas ♡♡♥