Stala sam.Osjetila sam kako mi ruke drhte,a srce kuca kao da bi najradije pobjeglo.
"Čekaj malo,gdje je?"pitala sam se u sebi.
Tu je,negdje oko mene,a ja ga ne vidim,ne čujem,ne osjećam njegovo prisustvo.Samo prokleta tišina svuda oko mene.Tišina koja me zbunjuje.
Odjednom se ogromna bol proširila mojim tijelom.Počela je od mojih ruka,i počela da se širi duž mog tijela.Ubrzo nakon toga moje ruke malo po malo počinju da se koče i grče,i svjesna toga znala sam da moram da preduzmem kontrolu nad svojim tijelom.
Koristio je jedan od svojih omiljenih trikova kojim je volio da se igra sa svojim žrtvama,ili bolje rečeno svojim plijenom,kontrolu mozga,samim tim i mojih pokreta,kao i mojeg tijela.Polako sam počela da pomjeram ruku i znala sam da sam razbila njegovu magiju.Samim tim da sam ga znala,ne samo površno već i dubinu njegove duše,njegove najveće želje ali i najskrivenije strahove,znala sam i njegove igrice,a sad sam znala i kako da igram.Od igračke postajem igrač.
Laganim pokretom svoje ruke prešla sam preko glave i učvrstila svoj visoko podignuti konjski rep.
"Zadivljujuće" rekao je glas iz tame,a onda se i pojavio.Njegovo savršeno tijelo pojavilo se nekoliko metara ispred mene.Osjećala sam njegov pogled na meni dok me je proučavao,pogledom prelazio od peta pa sve do glave,i na kraju mu se pogled zadržao na mojim očima.Pogledala sam ga.Nije se promijenio.Još uvjek su njegove tajanstvene plave oči gledale u mene sa jednakom dozom divljenja,ali i mržnje.
"Antonio,lijepo je vidjeti te opet."rekla sam sa određenom dozom sarkazma.
"Nika"
Način na koji je izgovorio moje ime,sa dozom opreznosti,i sa istim onim žarom.Nije se promijenio.Njegova crna kosa sada je bila raštrkana na sve strane,dok se u njegovim očima moglo vidjeti nebesko plavetnilo.Koliko su mu oči bile zavodljive,toliko su bile i hladne.
Trgnula sam se.Nije vrijeme da razmišljam o njemu,već da se suočim sa njim.
"Gdje su oni?"
"To ti nikad nećeš znati. Šta misliš,da li su živi ili mrtvi? Hodaju li i dalje ovom zemljom,ili ti šalju pozdrave sa neba,malena"
Ta rečenica me je natjerala da izgubim kontrolu. Sve što je bilo okolo mene,sve to drvlje,kamenje i stijene sam iskoristila.Mahnula sam rukama prema njemu i bio je oboren.Na kratko.Ubrzo se povratio i gledao me sa podrugljivim smješkom.
"Voliš me i dalje,zar ne?"
"Ti stvarno to misliš?Nakon svega?" Krenula sam prema njemu,rukom u vazduhu mahnula prema zemlji,nakon čega je i on pao.Telekineza,jedna od sposobnosti koje sam najviše koristila. Ležao je na zemlji,pokušao se pridignuti,ali nije uspjevao.Čučnila sam pored njega,nasmijala se i rekla:"Onda si obični idiot,Tonio."
P.S.Ovaj dio nije ispao onako kako sam se nadala,ali koncentracija mi je od 1-100 bila na nuli.Hvala svima koji će pročitati do kraja :D
