Moja tamna strana

28.

Snježne pahulje. Rijedak mrak. Hladnoća koja reže kožu.

To su moji osnovni dojmovi.

Praznom ulicom hodamo prema mjestu sastanka koje već naziremo- uska uličica između niske zgrade i živice koja odvaja park od ulice.

Snijeg je prekrio asfalt i ublažava naše korake.

Stižemo i stajemo pokraj stupa ulične rasvjete i nekoliko visokih kanti za smeće. Trenutak promatram pahuljice kako slijeću na pramenove moje ljubičaste kose.

-Što sada?- upita Sonia nervozno.

-Čekati- odgovori joj Blake.

Tako i činimo. Čekamo. Dvije minute, pa tri. Snijeg pada, vjetar zavija. Ništa se ne mijenja.

A onda začujem ljudske glasove, prigušene vjetrom. Koju sekundu pomišljam na to da obavijestim svoje prijatelje o tome, no onda zaključim da mi se pričulo i ne kažem ništa.

No opet ih začujem. Ovoga puta se glasovima pridruži i nekoliko klikova- klikovi koji se obično čuju kad staviš metak u pištolj.

-Ljudi- Laurin je glas toliko tih da je zbog vjetra gotovo pa ne mogu čuti.- Jeste li i vi to čuli?

-Da- potvrdim.

Pa mi na um padne jedna zastrašujuća pomisao.

-Ovo nije dobro- kažem.- Ovo... Ovo uopće nije dobro.

Jensen slegne ramenima:

-Rekao sam vam da je zamka.

-Ma daj, molim te- odmahne rukom Blake.- Ja nisam ništa čuo. Sonia, jesi li ti?

Sonia odmahne glavom.

-Eto, vidite- nastavi Blake zatim.- Pričulo vam se. Vjetar je jak. Zavija. Može se pričuti bilo što.

Stojimo još nekoliko minuta, šibani vjetrom, u ledenom zagrljaju zime. Kad odjednom Sonia pokaže priliku koja hoda trči niz ulicu prema nama.

Još ne mogu vidjeti lice, no znam da je žena po dugoj raspuštenoj kosi koja joj leluja oko glave dok trči. Jedna joj je ruka ispružena ravno prema dolje i u njoj ima nešto. Pištolj.

-Sakrijte se!- počne vikati iz daljine.- Pronašli su nas! Bježite odavde!

Ne stižemo reagirati jer se nakon toga sve događa jako brzo. Na krovu zgrade se uzdižu ljudi s pištoljima i kiša metaka počinje pljuštati ulicom. Jedan pogađa žarulju na stupu ulične rasvjete te ulicom počinje vladati mrak.

Žena se stišće uza zid zgrade, diže svoj pištolj prema gore i puca u PAML-ovce.

-U zaklon!- vičem, trčeći prema kantama za smeće.- Požurite se!

Srušim se pokraj prve kante i zapužem za nju baš na vrijeme da me jedan od metaka ne pogodi u glavu. Do mene se progura Sonia, pa zatim Jensen, Laura sjedne meni nasuprot, tiha i prestravljena.

A moj bedasti najbolji prijatelj se posklizne i sruši se, udaljen otprilike jedan metar od prve kante.

-Hajde, Blake!- bodrim ga.- Požuri se!

Blake ustaje i kreće prema nama.

I to je trenutak u kojemu ga pogađa metak.

Zastenje i poklekne dok se od rane u njegovu desnu boku širi krv i natapa njegov kaput, čineći ga grimiznim. Zatim se ruši na zemlju.

Ne obazirući se na upozorenja ostalih Čuvara, istrčavam iz skrovišta, primam Blakeove ruke i povlačim ga za kantu u zadnji tren. Zbog boli viče i vidim da polako slabi gubeći krv.

-Sve će biti u redu- govorim, držeći ruku na njegovu obrazu.- Nećeš umrijeti, spasit ćemo te.

Drugu ruku stavljam na njegovu ranu i pritišćem- nešto što sam naučila iz akcijskih filmova.

Žena, naša misteriozna saveznica, nastavlja pucati. Nakon što se zadnja dva PAML-ovca sruše na krov mrtvi, prilazi nam.

Tada konačno vidim njezino lijepo lice i... O Bože, riječi kojima bih mogla opisati kako se osjećam je doista odveć malo. Ili ne postoje uopće.

-Što sjedite tu?- zalaje Lynn Simmons spremajući pištolj u futrolu pričvršćenu za remen.- Zovite hitnu pomoć, dečko izgleda kao da će umrijeti! A što ti gledaš? Nastavi mu držati ranu, ionako je izgubio previše krvi!

Unijela mi se u lice govoreći predzadnju rečenicu i tek sada vidim da joj je jedno od inače smeđih očiju zapravo zelenkasto. Čudno je da to nisam primijetila prije.

Jensen utipkava broj na mobitelu, ja nastavljam držati Blakeovu ranu. Lynn se odmakne nekoliko koraka.

Nekako je drukčija. Kao da ovo nije Lynn Simmons kakvu poznajem. Ova je odlučna i hrabra, bez tone šminke na licu i markirane odjeće.

Blakeove oči počnu gubiti sjaj.

-Daj, prijatelju, nemoj se predati!- snažno ga pljusnem te se oči moga prijatelja opet šire otvore.- Hitna će sada stići! Spasit ćemo te, čuješ li?

Blake ne odgovori. Naravno da me ne čuje. Nije da znam kako se osjećaju ljudi koji gube krv; no dosta je lako zamisliti- neprekidna buka u ušima, svi ostali zvukovi su samo statika, osjećaš krv kako istječe odnoseći sa sobom život i odbrojavaš zadnje otkucaje srca...

Ne. Ne razmišljati na taj način. Blake ne umire. Ne danas.

Napokon, začujem zvuk kola hitne pomoći iz daljine. No nakon toga mi svaka sekunda traje kao minuta, minuta kao sat, osjećam svoje disanje i otkucaje srca, baš kao da sam i ja ulovila metak.

Kola staju, otvaraju se. Nekoliko bolničara odmah nam prilazi te mičem ruku s Blakeove rane. Stavljaju ga na nosila pa odnose u kola.

-Auto mi je parkiran malo dalje, dođite ako želite znati u koju bolnicu ga vode- pozove nas Lynn.

Kao i Sonia, Laura i Jensen, slijedim je do malog crnog Peugeota parkiranog pokraj zgrade s koje su PAML-ovci pucali u nas i sjedam na stražnje sjedalo.

To nije njezin auto. Lynn Simmons koju poznajem ima BMW.

Krećemo, slijedeći kola hitne pomoći što brže možemo.

Za nekoliko sam minuta u bolnici. Valjda sam bila u dubokom šoku jer gotovo pa nisam svjesna kako sam stigla ovamo.

Jedino čega sam svjesna jest da stojim nasred hodnika, s rukama još uvijek umrljanima Blakeovom krvlju, pokraj vrata iza kojih su nestali bolničari i Blake s njima. Slušam medicinsku sestru kako, hodajući prema tim istim vratima, viče u komunikacijsku spravu:

-Prva operacijska sala, potrebna su dva kirurga... Dječak, šesnaest... Rana od metka...

Zatim i ona nestaje iza tih vrata, iza vrata, kako sada shvaćam, prve operacijske sale.

-Ne smijete biti tu, gospođice- prilazi mi neki mladi bolničar i rukom mi pokazuje da odem. Onda očito primjećuje da nisam sasvim pri zdravoj pameti te mi jednu ruku spusti na rame i izvede u čekaonicu. Ne protivim se.

U čekaonici sjednem na jednu od klupa, privlačeći poglede ostalih posjetitelja svojim krvavim rukama.

Zagledam se u sat na suprotnom zidu.

I počnem čekati.