Double Life (Liam Payne)

17./THAT'S NOT ME/

  U mojoj glavi se pojavi ime čovjeka koji će mi platiti što je moje srce išao dirati. Max.

Moje misli trenutno luduju, ne znam što da uradim, vjerojatno bi već trebao trčati prema policijskoj postaji, ali me strah da joj naudi ako se u sve uplete policija. Ali mogao bi je povrijediti i ovako. Bože šta da radim. Moja malena je u opasnosti, moja sreća sada pati, moj život me sada vjerovatno doziva sa suzama u očima i bolom u srcu jer nisam pored nje. Boli i mene sve jer ne znam gdje je i jeli uopće dobro. Boli previše. Moram ju pronaći makar mi to bilo zadnje. I život bi dao za nju.

-Liam očeš biti uredu?- čujem Louisov glas sa moje desne strane. Samo odmahnem glavo, ne želim mu lagati. Nisam dobro i neću biti dok ona nije uz mene.

-Sav se treseš, nemoj se toliko nervirati pronaći ćemo ju.- sada čujem Niallov glas koji je donekle smiren.

-Kako dovraga da se smirim, kako?!?! Ona sada preživljava ko zna što dok ja budala i dalje stojim tu i ne poduzimam ništa. I još mi govoriš da se smirim!!! Ja to ne mogu, ne mogu. Shvaćaš?!- pogledam ga bjesnim pogledom i istrčim van iz studija i brzim koracima prilazim svom crnom Range Roveru. Otključavam ga dok što je brže moguće ulazim unutra i pokrećem motor auta.

*Ana P.O.V.*

Iz sna me budi bol u glavi i hladnoća koja dopire do mog tijela. Lagano otvaram oči i zbunjeno gledam oko sebe.Gdje sam ja to?? Nalazim se u malenoj prostoriji, rekla bih sobi jer ima i veliki krevet i manji ormar uz vrata. Zidovi su neke plavkaste nijanse koliko mogu vidjeti jer je svijetlo prigušeno i dolazi od malene lampe koja je na podu pored kreveta. Ja sam još uvijek u istoj kombinaciji i polako počinjem osjećati bol u nogama od štikli. Lagano ih izujem i tiho ostavim pored sebe. Ne znam gdje sam i što se dogodilo. Zadnje što znam je da me taksi ostavio pred  Liamovom zgradom i kada sam htjela otvoriti vrata zgrade osjetila sam udarac u glavu i onda je sve postalo crno.  I onda mi tek u glavu ulazi misao da sam oteta. Ne to je ne moguće, zašto? Ko bi meni ovo napravio? Nisam nikome toliko naudila da mi ovako vraća. Naglo ustajem sa hladnog pakreta i trčim prema vratima i naglo povlačim kvaku. No vrata ostanu stajati na mjestu. Zaključana su. Okrećem se prema prozoru, razmaknem crni teški zastor koji se nikako ne uklapa uz sobu, ali trenutno me nije briga. Već se polagano počinje mračiti, a ja se nalazim u nekoj visokoj zgradi i nema teorije da uspijem izaći van jer zgrada nema balkona ni ničega. Uostalom ni ne prepoznajem dio grada u kojem se nalazim. Ako sam uopće još u Londonu. Vraćam teški zastor na prozor i odlučim se za taktiku koja mora privuć pažnju te osobe, ma ko god ona bila.

-UPOMOOOĆ!!!!!!- derem se iz petnih žila kakobi se reklo, ali nitko ne dolazi svugdje vlada tišina i jedino što čujem je buka vozila koja dolazi sa ceste pored zgrade. Još jedno se izderem, ali kada vidim daniko ne dolazi odustanem. Odem do kreveta i legnem na njega. Madrac nije nešto udoban no posluti će. Kada zatvorim oči u moje misli uđe Liam. kako bi sada voljela da je ovdje pored mene, da me zagrli i da mi šapne da me voli i daće sve biti uredu. Samo to želim sada no to je očito nemoguće. Osjećam kako mi nešto toplo klizi preko obraza i onda shvatim da su to moje suze. Zašto? Zašto se ovo baš meni događa?

*Justin P.O.V.*

Naglo otvaranje i zatvarnje vrata stana me budi iz sna. Polako otvaram oči i shvaćam da sam zaspao pred upaljenim TV-om. OKrećem se prema toj osobi koja je ušla i na hodniku ugledam uplakanog i bijesnog Liama kako samo stoji na mjestu i gleda blijedo u mene. Brzim korakom se ustanem i krenem prema njemu hvatajući ga za ramena. Znam da se nešta desilo ne bi on bio ovakav bez razloga.

-Liam!!!!- tresem njegova ramena ali on kao da ne osjeti i dalje stoji paralizirano. Sada me već strah, a u njegovim očima bijes počinje preuzimati glavnu ulogu.

-Max je oteo Annu.- kaže to kroz zube dok je usput zatvorio oči kako bi zaustavio suze. Vidim da mu je teško, ali kada mi njegove oči dođu do mozga moja reakcija nije ni malo blaža.

-Ubit ću ga, al ovaj put se neću zaustavit. Kunem se.- govorim ljuto i bijesno mrmljajući dok usputno pokušavam obuti svoje crne starke i kožnu jaknu. Kada to napokon i napravim izletim iz stana skupa sa Liamom pored sebe. Ne znam kuda idem ni što planiram napraviti jedino je sigurno da će moja sestrica do noći biti u svom krevetu. To sam sebi obećajem.

-Justin, stani moramo razmislit što dalje ne možemo samo tako trčati. Ovaj put ćemo biti mudriji od njega.- kada malo bolje pogledam ima pravo, ovaj put mi neće pobjeći.

-Ne znam iskreno,ne znam strah me je znaš da mi je kao sestra ne mogu dozvolit da joj se nešto dogodi.-  govorim mu iskreno jer mi u ovom trenutku  mozak ne radi kako treba, a vjerovatno i njemu.

-Vjeruj mi da je i meni još gore, znam da nije dobro i da nije na sigurnom, a ne mogu joj pomoć. To me ubija jer znam da nju boli.- vidim mu u očima da ga boli što je odaljen od nje i da govori iz srca.

-Idemo na policiju.-

*Ana P.O.V.*

Sjedim uplakana na podu hladne sobe i još uvijek mi u glavi odzvanjaju Maxove riječi kada je razgovarao sa Liamom. Kako me je samo mogao nazvati ljubavi pred njim?! I još me oteo nakon svega što se desilo među nama. Suze ne mogu zaustavit, a iskreno i ne želim. Boli me. Srce me boli jer sam odaljena od njega i ne znam kada ću ga ponovo  vidjeti.

Vrata se lagano otvore i kroz njih proviri Maxova glava i osmjehne mi se. Nekada sam za taj osmjeh mislila da je nešto najljepše na planeti, ali sada mi se gadi. Samo okrenem glavu jer ga ne mogu gledati. Jednostavno nemam snage. I iskreno ne mrzim ga u ovom trenutku samo ga žalim. U što se pretvorio, nekada sam obožavala gledati ga kako zbija šale sam na svoj račun i kako se smije samo meni. I mogu reći da je bio samo moj na kratko. Ali samo na kratko jer se naglo promjenio i tu je bio kraj znala sam to istog trena. I sada to znam jer je ostao isti onaj čovjek kojeg sam strpala u zatvor. Ne mogu vjerovati da se nije ni malo promjenio, ni trunke.
 U sobi vlada tišina, on stoji na vratima i gleda u mene dok ja gledam u drugu stranu jer ga ne želim gledat.

-Više me ne želiš ni pogledat, a ko je kriv što sam postao ovakav. Ko me je pretvorio u ovo čudovište?!- izdere se na mene iz sveg glasa i tada ga napokon pogledat jer ne razumijem o čemu priča. Kako misli da sam ga ja uništila? Samo mi želi nabaciti grižu savjesti.

-Kako me možeš okrivljavati, samo si jedan dan došao i u očima ti se vidjelo da nisi isti. Da nisi onaj Max kojeg sam voljela više od života. Na kraju se ispostavilo da sam ti bila zabava.- gledam ga u oči i otresito govorim jer sam užasno ljuta na sve ovo.

-Volio sam te. I znaš u čemu je problem? Ja te još uvijek volim. Jebeno te volim i ne mogu prestati ne mogu pogledati drugu jer si mi samo ti pred očima.- gledam gašokirano i ne mogu nastaviti, ovo je jednostavno previše za mene.  On mene voli?

-Zar se nisi nikad zapitala zašto sam se onako počeo ponašati? Zašto sam postao gad? E pa ja ću ti odgovoriti.- nastavio je i još više me ostavio bez teksta.

-Uništilo me to što kada si postala slavna više te nije bilo briga, kao da je tvoja ljubav isparila. Više nije bilo onog pogleda ni onog prokletog 'volim te' i naravno kao šećer na kraju tu se pojavio slavni Justin Bieber.-  Jusovo ime je izgovorio sa gađenjem i pogledao me duboko u oči. Nisam mogla vjerovati, ali znala sam da je sve što govori istina. Sada tek shvaćam da sam ja bila problem, ja i moja okupiranost slavom. Isuse ja sam ga uništila i onda ga još zatvorila u zatvor. Ne ja ne vjerujem. To nije nimalo nalik meni. To nisam ja. Suze ponovo krenu niz moje lice i ne mogu ih zaustaviti. Osjećaj krivice se budi.

-Oprosti...jaa....- moj govor prekine glasna galama i razbijanje vrata,a zatim i glas moga anđela. Došao je.

Author's note

I evo me nakon dva mjeseca, napokon hahah.

Nadam se da vam se sviđa nastavak i da nisam izgubila sve čitatelje jer me nije bilo toliko dugo.

Ostavite mi vote i comment kao i uvijek u puuuno vam hvala i volim vas sve puno.♥

Idući nastavak idući vikend i onda vam najavljujem završetak ove priče. Hvala vam još jednom.

SweetDreamer_69 ♥