Lips of an angel

Part 5

Usred našeg razgovora primjećujem Annin pogled koji je fiksiran na osobu iznad mene, popraćen laganim smješkom.

"Bok i tebi, kako si?"  prije nego što sam sa stigla okrenuti čujem poznat glas.

"Dobro, a ti mala?" shvatila sam da iza mene stoji Justin. Ne mogu lagati, moj novi nadimak mi je izmamio mali, neprimjetan osmijeh na lice. Nisam htjela da primjeti to, pa sam mu lagano odbrusila.

"Super sam i, moje ime je Alexis koliko se sjećam. Što te dovodi ovdje?"

"Samo sam te htio pitati koliko sati imaš. Kava, sjećaš se?"

"U 2 sam gotova, ti?"

"Isto, čekat ću te na ulazu." odgovorio je kratko i samo otišao.

Nakratko sam se okrenula za njim te brzo vratila pogled na Ann.

"Ovo je bilo malo čudno."

"Ne znam. On je sav čudan. Bar meni." pokušavala sam izbjeći razgovor koji je trebao uslijediti.

"Kako god. Satovi nam počinju za par minuta, idemo?" rekla je Ann, ustavši.

"Naravno, ajmo. Što imaš?" upitala sam.

"Mislim da imam dizajn, uzela sam taj predmet ove godine, što si ti uzela?" Anna je oduvijek imala odličan ukus, briljantne vizije i detaljno oko. Ne čudi me što je uzela dizajn.

"Izabrala sam fotografiju i novinarstvo, klasika."

"Doslovno. Baš smo dosadne." rekla je Ann i obje smo se nasmijale.

Fotoaparat je oduvijek bio moj drugi najbolji prijatelj. Od kad sam imala 9 godina posuđivala sam mamin stari fotoaparat. Slikala sam sve oko sebe: obitelj, Annu, prirodu... Kad su moji roditelji shvatili da imam talent za fotografiju, odlučili su uštediti i kupiti mi pravi, profesionalni fotoaparat. Rasplakala sam se od sreće kad sam shvatila da je upravo to moj božićni poklon. Od tad jako rijetko odlazim iz kuće bez njega. Kad je lijep dan, Anna i ja znamo se spremiti i otići na livadu na brdu iznad grada i tamo provesti cijeli dan slikajući se naizmjence. Tad se jednostavno odmaknemo od svijeta, zajedno.

Sat fotografije je kao i obično bio zanimljiv, ali nisam baš toliko pratila, jer s osnovnim funkcijama kamere baratam savršeno. Izlazeći iz učionice primijetila sam Justina okruženog s nekoliko cura. Izgledao je poprilično zadovoljno. U trenutku sam osjetila nelagodu, ali brzo sam se riješila tog osjećaja te sam produžila do učionice gdje se održava novinarstvo. Putem sam razmišljala gdje bi mogla sjediti, ali nisam mogla izbaciti iz glave osjećaj koji mi je prošao tijelom kad je Justin uputio osmjeh onim curama. Kakav god da je, osmjeh mu je perfektan, to mu moram priznati.

Pošto sam već bila u učionici odlućila sam se za drugu klupu do prozora, dovoljno blizu kako bih mogla pratiti nastavu, ali ne ispasti najveći geek u razredu. Baš kad sam se ugodno smjestila krajem oka spazila sam nešto što me poprilično izbacilo iz takta. U razred je svojim pretjerano elegantnim hodom ušetala, glavom i bradom, Stella. Predivno.

Samo sam lagano okrenula pogled prema prozoru i pravila se da je nisam ni primijetila. Pošto nisam čula nikakvo dobacivanje zaključila sam da je moj plan uspješan. Promatrala sam oblake koji su sve više skrivali vedro nebo. Jesen je polako stizala i to se moglo vidjeti na svakom koraku. Pratila sam suhi list kako pada s obližnjeg stabla i lagano nestaje u mnoštvu ostalih kad sam začula zatvaranje vrata. Poprilično mlad profesor je ušetao u učionicu. Kosa mu je bila kratka, crna,prošarana nešto svjetlijim pramenovima, očito posljedice ljetnog sunca. Izgledao je veoma profesionalno. Siva košulja i crna kravata su mu odlučno pristajale. Iza crnih naočala nazirala su se dva para bistrih plavih očiju.