NIKKI LISSA GRANGER'S POV
Polako ali sigurno padao je mrak, ništa nisam pojela ni popila čitav dan a možda i duže. Zapravo ne sjećam se apsolutno ničega od prije dva dana, sjećam se samo bjega od neke budale, šume, i užasne kiše od tada apsolutno ništa. Samo da sam se probudila u ovoj jebenoj kući u vukojebini, Bogu iza nogu. Užasno mi se spava i vrti mi se u glavi. Koljena mi klecaju i mislim da ću se srušiti ako ne legnem. Odlučujem leći i zaspati no to mi ne polazi baš za rukom jer nemogu prestati razmišljati o onom glasu od danas. Vrtim se po krevetu i nekako me umor savladava te zaspivam.
#
#
#
Otvaram oči i pokušavam se priviknuti na jaku svijetlost.
"Dobro jutro plavušo!" začujem ponovno glas od jučer. Ništa ne odgovaram već ostanem ležati jer nemam snage za ustati. Nakon nekog vremena začujem otvaranje vrata i pokušam se uspraviti u sjedeći položaj no izmoreno tjelo mi ne dopušta te to ostane samo neuspjeli pokušaj.
"Dobro jutro gospođice, pripremila sam vam doručak!" Čujem blagi piskutavi glasić te uskoro iznad sebe vidim djevojku ružičaste kose, na sebi ima bijelu košulju i crnu suknju do koljena. Po mojoj procjeni ima oko dvadesetak godina.
"Dobro jutro" kažem i nasmješim se, ustvari pokušam se nasmiješiti no to vjerojatno ispadne neka grimasa više nego osmjeh.
"Žao mi je što jučer niste dobili ništa za pojesti no nisam ni znala da ste ovdje dok mi gospodin Styles nije očitao bukvicu" tužno je rekla.
"Kreten, kako si ti mogla znati da sam ja ovdje" Namrgođeno sam otpuhnula.
"Uglavnom donjela sam vam palačinke sa nutellom i voćnu salatu, kavu i sok od sviježe ocjeđenih naranči" nasmješila se ponosno a moj trbuh se oglasio.
Dodala mi je hranu na tacni i odmah sam počela jesti. Ona je sjedila na stolici i gledala u pod.
"Uh, mogu li te nešto zamoliti?" pitala sam kada sam pojela.
"Recite gospođice?" tiho je rekla.
"Možeš li mi donjeti odnekud cigarete i molim te prestani mi govoriti vi. Nisam tako stara." Nasmješeno sam joj rekla.
"Oprostite, ovaj, oprosti. Mislim da ti mogu donjeti cigarete, samo vjerojatno ćeš morati pušiti na balkonu, gospodin Styles ne dopušta pušenje unutar kuće." rekla je s osmjehom
"Naravno, to je u redu. Kako se zoveš?" Pitala sam ju. Čini se kao dobra djevojka.
"Victoria, ali možeš me zvati Viky. A ti?" Upitala me.
"Nikky Granger. Drago mi je Vikky!" Rekla sam pružajući joj ruku koju je automatski prihvatila. "I meni je drago što sam te upoznala Nikky!" nasmješila se. Samo sam klimnula glavom.
"Idem ti pronaći cigarete! Vidimo se!" Rekla je uzevši tacnu sa ormarića i uputivši se prema vratima.
"Nikky, znaš, ovaj, umm.. Žao mi je ali morati ću zaključati vrata. Gospodin Styles je tako naredio." Pokunjeno je rekla, prema izrazu njenog lica mogla sam zaključiti da joj je doista žao zbog toga.
"Sve je u redu Viky, to sam i pretpostavljala, ne brini samo se molim te požuri s cigaretama, odavno nisam zapalila." rekla sam nasmješivši se. Klimnula je glavom i izašla, začula sam škljocanje brave i shvatila da me zaključala. Jebiga znam da mora.
Nakon nekoliko sati Viky mi je donjela cigarete. Izašla sam na balkon i pripalila jednu iz kutije. Napokon, moja pluća se pune dimom cigarete i automatski mi se cijelo tjelo opušta. Nisam ni shvatila da sam bila ovoliko napeta.
"Umm.. Vikky, mogu li te pitati nešto?" Rekla sam tiho.
"Slobodno pitaj" rekla je s osmjehom.
"Kako sam dospjela ovdje i gdje sam uopće?" Zbunjeno sam pitala odmahujući glavom te uvlačeći još jedan dim u svoja pluća.
"Pa, nije na meni da ti odgovaram na ta pitanja ali reći ću ti ono što znam. Gospodin Styles rekao mi je da te pronašao u šumi nedaleko odavde, i da te doveo jer mu se to učinilo kao dobra ideja, a uostalom nitko te nebi ostavio u šumi po kiši. A nalaziš se u Villi Stylesovih u šumi nedaleko od Londona. Za tu kuću nitko ne zna osim njenih vlasnika i nas nekoliko koji radimo ovdje. Gospodin Styles je jako poznat pa je ovo izgradio tako da nitko ne zna za to mjesto. Kada poželi može se doći odmoriti ovdje." Završivši s tom rečenicom začuo se glasan grubi glas "Victoria! Tko ti je dozvolio da sve ispričaš?" Viknuo je ljutito.
"Oprostite gospodine." Tiho je rekla.
"Ja sam je zamolila, nemoj joj ništa napraviti!" Viknula sam.
"Samo će dobiti otkaz!" Grubo je odbrusio.
"Nemoj, nije ona ništa kriva!" Viknula sam vidjevši da je Viky počela plakati.
"Samo ako me zamoliš ostat će na poslu!" Rekao je nedefiniranim tonom.
"Uhh, u redu. Molim te da ju ne otpustiš, neka ostane, molim te neka barem ona bude uz mene kad već nemam nikoga drugog. A ionako još uvijek ne znam gdje sam ni zašto sam ovdje!" Rekla sam.
"U redu, onda od sada vas dvije obje ostajete tu, Victoria preseliti ćeš se u sobu do njene imate vrata koja dijele vaše sobe i zajedničku kupaonu. Kada to želite biti će vam ostvareno!" Rekao je a Viky me pogledala sa sjajem u očima i osmjehom na licu.
"Hvala ti tko god da jesi!" Viknula sam sretno zagrlivši Viky i iznenadivši i sebe i nju tim postupkom.
"Ali morati ćete slušati moje naredbe!" rekao je a mi smo klimnule glavama u isti tren. Bila sam sretna zbog toga što Viky ostaje. A znam da je i ona sretna.
A/N
Vote?
Comm?
Lysm ❤
