Caraphernelia

Životnost i smrtnost

Životnost je prolazno stanje, ono mijenja nas same i našu svrhu. Smrt je jedina vječnost. Mi smo preodređeni smrti.

Nikolaj je imao visok glas za nekoga svog izgleda. Njegov izgled je ludio djevojke. Platinasta kosa koja me često podsjećala na Draca Malfoya [po boji i dužini]. Uz njegovu kosu su išle i zlatno smeđe oči i širok osmijeh. I iako je sa svime time izluđivao djevojke, Nikolaj nije imao interes za ženski spol. "Svoju ljubav ću naći u našoj svlačionici!" je govorio i prečesto. Bili smo najbolji prijatelji, čak i kada se pojavila Cara.

"Mikhail!" mrštio se, dok je ležao na mom krevetu. "Mikhail, samo par pitanja da ju pitam?" molio je.
Cara je jednostavnim pokretom prošla kroz njegovu kosu, makar on to nije osjetio. Kimnula mi je, a njene su se zlatne kovrče uzkovitlale oko njena lica.
Kolja se nasmijao, kao da je već znao da je ona pristala. Podigao je svoj notes i olovku u lijevu ruku. "Koliko se netko može zadržati u međusvijetu nakon smrti?" izgovorio je brzo, te počeo pjevušiti neku pjesmu.
Cara je duboko udahnula. ,,U osnovi četrdeset dana, ali možemo i ostati ovdje u vječnosti." promucala je. Njena aura je u tom trenutku bila blago plava kao i njene hladne oči.
Uzdahnuo sam. ,,Točno njene riječi?" pitao sam Nikolaja koji je samo kimnuo glavom. ,,U osnovi četrdeset dana, ali možemo i ostati ovdje u vječnosti." Na brzinu je to upisao. Odmahnuo je glavom, više nije imao što pitati.
Cara se tresla.
Digao sam zidove.
"Blokirao si ju?" Kolja je svojim dugim prstima protrljao sljepoočnice.
Nisam mogao maknuti pogled s mjesta gdje je prije koji trenutak sjedila ona. Ili nije sjedila. Postojala. Ili ne. "Mhm." Kimnuo je glavom i kratko me zagrlio.
"Baš si konj, Miša." nasmijao se i izašao iz sobe pjevušeći Cemetery drive.
Zidovi su bili nešto što se nije moglo vidjeti, nego su radije bili poput magnetičkih polja ili debelog sloja zamagljena stakla. Oni su mi ograničavali da vidim mrtve, ali sam i dalje čuo njihove riječi.
Vrištala je. Njen vrisak je bio nepodnošljiv, te je zvučala kao u agoniji boli.
Nikad mi nije rekla kako je njena životnost završila, a vječita smrtnost počela.
Spustio sam zidove. ,,Cara! Cara, nemoj."  Njene oči su bile prozirne. Pogledala me prodorno i hladno. Gledala mi je kroz dušu, ako sam imao takvo što. ,,Reci mi o svojoj smrti."  izdahnuo sam. Njeno lice je očitavalo emocije koje nisam mogao prepoznati. Sjela je na moj krevet.
Kimnula je glavom. ,,Moja životnost je prekinuta na jesen godine tisuću devetsto devedeset i osme. Bio je deseti mjesec i bilo je hladno." glas joj je bio poput pjeva. Tih i zvučan. I pun boli u svakom slučaju. ,,Mogao si nanjušiti kišu u zraku, Miša." podsmjehnula se kao da se toga prisjetila, možda i jest. ,,Bila sam užasno ljudsko biće kakvo nije vjerovalo u svrhu ljudskog postojanja. Bila sam mrtva i bez umiranja. Sljedeći dan sam bila i tjelesno mrtva." nadodala je.
I tada je nestala.

[5oo riječi]