Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

II poglavlje

Svjetlo, jako bijelo svjetlo je prvo što vidim dok otvaram oči. Bože kako ti samo jedno obično svjetlo može zadavati toliku glavobolju... Kao da mi mozak pumpa, osjećam bol koja se širi i miješa sa mučninom koju osjećam u želucu. Polako dolazim sebi. Čula počinju funkcionisati. Vid mi se bistri, sluh, miris također. Uspijevam razaznati glasove i boje. Leo...

"Jesi dobro malecka?", upitao je nježnim glasom, slabašno dodirujući mi obraze jagodicama prstiju. "Opet si pretjerala sa alkoholom, treći put ove sedmice, iako si obećala da nećeš. Više nema nikavih bočica u torbici da razbistriš glavu između seansi.", zvučao je tako dosadno dok mi je diktirao pravila.

"Leo...", trudila sam se da budem što smirenija i pribranija, a opet da budem ozbiljna i oštra.

"Molim?"

"Začepi. Znaš i sam kako je kad si mamuran.", na licu mu se izvio mali osmijeh, a ja sam se osjećala tako dobro da sam imala želju zabiti mu šaku u sred tog savršenstva. Naš stan... Što znači da sam poprilično daleko dogurala od "Carnaxa". Kakvo debilsko ime za jedan tako divan kafić... Bivši divan kafić. Mamurala sam neko vrijeme, prevrčući se po krevetu, pokušavajući bol iz glave prenijeti u posteljinu, što je praktično nemoguće, ali ipak sam probala. Leo mi je nakon kratkog vremena donio tabletu i čašu vode u krevet vjerovatno procijenivši da sam se smirila. Vidjevši tu malu pilulu razveselila sam se, ali onog momenta kada je voda dotakla moje grlo kroz glavu mi je prošla scena. Ležim na sred puta, pijana, kamion ide prema meni, ali nemam snage podići se. Kada sam osjetila nečije ruke na mome tijelu. Pokušavala sam se sjetiti lika te osobe, ali je bio u potpunosti izbrisan. Otišla sam do Lea koji je već radio nešto za laptopom.

Inače dok smo bili u SAD-u, školovao se i on te smo oboje završili kao psiholozi. Malo dosadno zanimanje, ali Bože moj. Bolje i to nego ono što je bio do prije osam godina. Prišla sam mu i nakašljala se čisto da ga ne uplašim kad budem izašla pred njega. Okrenuo se i pogledao me onim nevinim pogledom smeđih očiju, što me nakratko podsjetilo na prodorni pogled dubokog plavetnila tih prokletih očiju. Ne znam zašto, ali nakon toliko godina, opet sam pomislila na njega. Otišla sam do prozora i sjela, zanemarivši Lea i njegovu pozornost. Osam godina... Osam godina je prošlo od tog dana... Ali moje srce pamti kao da se upravo desilo. Te riječi koje su me ubijale iznutra, a čeličile izvana. Svi su mislili da sam jaka i da mi je piće samo ružna navika, ali ono je potreba za suzbijanjem onoga što sam zapravo osjećala i čega sam se sjećala. Nemam razloga... Zadnje riječi upućene meni i samo meni. Zadnje riječi koje mi je izgovorio prije nego li se okrenuo i otišao. Tog prokletog dana je moje srce od totalnog raspada umjesto ljubavi na okupu počela držati mržnja. Tog dana mi je hladnoća postala udobna, kiša mi je postala ugodna, a tamni oblaci drugovi. Posvetila sam se učenju, poslu i opijanju. Mama kaže da nisam ista, da nisam ono što sam nekad bila... Kako ne shvaćaju ja sam jabuka bez soka, tijelo bez duše. Osjećam tu prazninu, osjećam je već osam godina. Osjećam i teret, teret tajni... Njegovih tajni, koje ću, zaklela sam se, odnijeti ako treba sa sobom i u grob. Znao je šta mi znači. Zar je morao učiniti to? Lakše bi mi bilo da mi je zabio nož u srce nego što mi ga je iščupao iz grudi i ostavio me praznu kao flašu viskija koja mu više nije potrebna. Jedna vrela kap vode spustila se niz moj obraz i polako klizila do brade, kada sam osjetila topao dodir Leovih ruku.

Zagrlio me i tiho progovorio, "Znam zašto ne možeš i ne želiš ostati trijezna, ali vjeruj mi kad ti kažem, ovako je najbolje za sve.", pokušavala sam samoj sebi to nametnuti, ali trebala sam objašnjenje. Zašto mi je to uradio, je li stvarno mislio ono što je rekao, nikada mi niko nije pokušao nagovijestiti. Leo me samo smirivao riječima da je tako bilo nabolje za sve, da je to bio jedini izlaz, ali i dalje imam osjećaj da je moglo biti drugačije da je on tako htio. Problem je samo u tome što nije... Nikada me nije ni volio, nikada. Sve je bila samo gluma. Mrzim ga!

"MRZIM GA!", uzviknula sam kroz plač. Leo me još čvršće zagrlio. Iako mi je bilo drago što je tu, bilo mi je i krivo što na njegovom mjestu nije onaj koji je trebao biti. Udahnula sam duboko i brojajući do tri u sebi izdahnula, smirujući se. Začulo se zvono na vratima i otišla sam otvoriti vrata obrisavši svaki trag moje slabosti sa lica. Na vratima je stojao pognut muškarac tako da nisam vidjela njegovo lice držeći kutiju vruće pizze. "Leo! Zašto si naručio pizzu znaš da ja danas kuham?", viknula sam okrenuvši se iza sebe. Leo je izašao.

"Kakvu p... Aha jesam... Ovaj bio sam gladan, a ti mamurna pa... Sačekaj sekund samo da donesem novčanik.", vratio se u stan smeten kao da prvi put naručuje pizzu. Uzdahla sam i okrenula se prema dostavljaču koji je sada gledao pravo u mene. Prodorne duboke zelene oči gledale u mene. Iako su izgledale nekako previše nestvarno zelene, to mi je bila najmanja briga. Poznavala sam ga, vidjela sam to lice već nekad, iako se ne sjećam da je iko bio riđokos ili da je imao toliku bradu, ličeći na običnog hipijevca, što je čudno u ovim godinama. Mislila sa da ne postoje više. Bilo mi je odjednom zadrhtalo, ali ostala sam dosljedna sebi i nisam ustuknula. Skrenula sam pogled na kutiju i preuzela je glumeći smirenost koliko god sam mogla. Leo je došao i platio pizzu te smo se skupa vratili do trpezarije. Bila je to baš ona koju volim. Margarita. Iako mi je bilo čudno da je Leo, koji više voli Capriciosu naručio Margaritu, samo sam slegnula ramenima i uzela parče.

Dostavljač mi nije izlazio iz glave. Taj prodorni pogled... Ta građa... Oblik lica... Ništa mi nije bilo jasno pa sam krišom dok je Leo bio u wc-u izvadila svoju tajnu zalihu neke rakijice i pomiješala je sa sokom koji sam pila. Onog momenta kad se otrijeznim počnem misliti na gluposti i u svemu i svakom tražim njega... A znam da ga neću naći... Zato i pijem. Da ne mislim. Da ne tražim. Da se ne podsjećam. Da zaboravim.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

*Oke ne znam kad ću opet moći pisati jer imam obaveza fakat previše. Kad budem našla vremena, budem pisala. Nastavke ću objavljivati kako budem ugrabila vremena i nadam se da neće biti veliki rascjep između datuma objave jednog i drugog poglavlja. Nadam se da vam se dopada nastavak i da ćete ostati vjerni čitaoci i u ovoj knjizi. Svoja mišljenja ostavljajte u komentarima... I šta više reći osim...

Voli Vas Vaša V_R   :* ^^