Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

XI poglavlje

"Ranjen. Nazovi me. ", ispod je još pisao broj, brzo sam izvadila mobitel i nazvala Marka.

#Moja kuća. Uđi u taksi i dođi do šume iza grada. Odatle idi pješice putem koji vodi u šumu drugo skretanje desno pravo pa lijevo i naići ćeš na moju kuću. Čekam te.

##Oke.- odgovorila sam, bio je u žurbi pa sam se nadala da neću zaboraviti upute. Zaustavila sam taksi i po njegovim uputama došla do kuće. Nije to bila neka velika kuća, ali je bila lijepa. Svijetloplava dvospratnica sa lijepim prilazom s obzirom da je u pola šume. Začulo se lajanje psa pored, njemački ovčar, jako lijep pas ako izostavite činjenicu da bi vas mogao povrijediti na hiljadu i jedan način. Vrata su se otvorila, a iza njih se našao Marko.

-Gdje?-upitala sam kao bez duše.

-Tvoje desno.-pokazao je na sobu, progutala sam knedlu i polako otvorila vrata. Nisam bila spremna za taj prizor. Sve što sam uspjela bilo staviti ruku preko usta i stropoštala sam se na tlo. Noge me nisu slušale, nisam mogla stajati. Krvava majica, krvav pod, krvav zavoj na mjestu gdje je ranjen, on bez svijesti. Ranjen je jako blizu srca, a po izrazu Markovog lica da je rana jako teška i da će trebati vremena da se oporavi. Gledala sam nepomično u njegovom pravcu, znala sam da će mu se nešto desiti, znala sam... Marko mi je prišao i pomogao mi da ustanem, te smo otišli u drugu sobu. Pružio mi je čašu vode,-Uzmi dozovi se. Nije prvi put da je ranjen, al' prvi je put da je ovako teško. Ne brini se, preživit će, nije mi prvi put da...

-Kako?-prekinula sam ga i dalje gledajući pravo.

-Molim?

-Kako je došlo do ovog?

-Priroda posla. Išao je na jednog od narko-bossova, a ovaj je imao pištolj i dočekao ga je. Samo mi nije jasno zašto je sam išao na njeg, trebali smo danas raspravljati o strategiji, a on... Sreća pa je Danijela uvijek u blizini da pospremi nered koji ovaj ostavi.- odgovorio je bez oklijevanja na moje pitanje. Osjećala sam kao da želi još nešto da kaže ali da se suzdržaje.

-Slobodno kaži.

-Ne, ako bude htio, sam će reći. Neću da se miješam u to.- reći šta? Interesovalo me šta bi mi imao za reći muškarac koji me ubio iznutra. Iako sam znala to, nisam mogla da se ne brinem je li dobro. -Idem vidjeti kako je i ima li još kakvih ozlijeda, a ti ostani tu, dovoljno je što si od šoka pala, dvije osobe bez svijesti u kući mi ne trebaju.- ustao je i izašao iz sobe. Koji mu je đavo bio da to uradi sebi? I sam zna koliko mu je zanimanje rizično, da ga samo jedan pogrešan korak može koštati života. U glavi mi se vrtila samo jedna slika, slika Nikole onako ranjenog i krvave sobe. Ali zašto sam baš za njega imala takav osjećaj? Kao da sam osjećala njegovu bol, kao da sam povezana sa njim. Ne Mirjana, prestani umišljati gluposti. Kroz grudi mi je opet prošla nevjerovatna bol, a iz druge sobe se moglo čuti Markovo izvinjavanje kako nije htio povrijediti Nikolu. O Bože, postajem smiješna. Probudio se znači dobro je, znači mogu ići. Ostavila sam čašu na stol i otvorila vrata. Polako sam koračala hodnikom trudeći se da ostanem neprimijetna. Pogledala sam iza sebe, nemam pojma zašto i zalijepila se u nekog. Ispustio je lagano:"Ouch", a ja sam napravila korak nazad.

-Double M, šta ona radi ovde?-izdreknuo se skrenuvši pogled sa mene.

-Ja sam je zvao.

-Jesi li ti nornalan? Znaš i sam koliko je rizično.

-Znam, samo sam mislio...

-Nemaš ti šta misliti, ako...-nije bio u stanju dovršiti rečenicu, uhvatio se za lijevo rame, promašivši ranu jer tek to bi bilo bolno. Šta me najviše iznenadilo bila je činjenica da sam i ja osjetila bol, ali nisam željela popustiti i pred njim se pokazati slabom.

-Ne brini, neću te ometati. Došla sam jer me Marko zvao, a da ostanem... Zašto bih, nemam razloga.- gledala sam ga hladno, a imam osjećaj da je mržnja bila jako vidljiva. Zato ga i mrzim, mislila sam da mu pomognem, ali očito on to ne želi. On je samo egoistični gad, čak i ranjen ne popušta. Nakratko mi se učinilo da u njegovom pogledu vidim povrijeđenost, ali odmah nakon toga ništa. Uzela sam kesu sa haljinom koju mi je dala Danči i prošla pored Nikole.

-Čekaj. Ne možeš još ići. Ako iko sazna da si tu imat ćemo problema.- rekao je i ne gledajući u mene, a ja kao da sam samo čekala na to pustila sam kesu iz ruke te je pala na tlo. Ne znam zašto, ali plakalo mi se, iako suza nije bilo, osjećala sam tugu, ali je nisam mogla ispoljiti. Željela sam ga i zagrliti i udariti šakom u sred lica istovremeno, u meni su se smjenjivali osjećaji nevjerovatne ljutnje i sreće.

-Znam se brinuti sama za sebe, hvala.

-Nije u pitanju znati brinuti se za sebe ili ne, u pitanju je to da si u Markovoj kući sa ranjenim plaćenim ubicom koji je napravio glupost stoljeća.

-Je li moj problem što si glup i ne razdvajaš dobro od lošeg?-povisila sam ton još više prošavši ispre njega.

-Ne tvoj je problem što guraš nos gdje mu nije mjesto!

-Veći sam ja idiot što sam uopće obraćala pažnju.

-Zašto da obraćaš pažnju na mene? Koliko sam vidio imaš na koga.

-On bar nije kreten kao ti!

-Da ti znaš koliko ne znaš...

-Halo vas dvoje, smirite se.-, prekinuo nas je Marko. -Ti si ranjen i trebaš odmor. Ti ne možeš još ići, bar ne dok ne dođe moj bratić da pazi na Nika. Za to vrijeme, ili se ponašajte pristojno, ili ćete biti u različitim sobama.- kao djeca, okrenuli smo glave jedno od drugog i ušli u drugu sobu. Nikola je legao na jednu sečiju, a ja sam sjela na drugu.-Sad vas molim da ostanete mirni, ja moram da pospremim drugu sobu, neko je napravio popriličan nered.-vjerovatno je uzeo našu šunju kao dovoljno dobar odgovor i izašao. Sobu je ispunila napetost koja se mogla rezati makazama. Bit će ovo jako duga posjeta...

~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~

*Evo jos jedan nastavak, opet ispocetka hahahahah ko je pratio trilogiju od samog pocetka znat ce o cemu pricam. Na pocetku su se svadjali, a sad, pa opet se svadjaju. Kasnim znam zao mi je, ali jedva sam uspjela uci na wattpad konekcija mi nevalja nikako.

*Nadam se da vam se dopada :*

Voli Vas Vaša V_R ❤🐭