Ulazak u avion je stvarno bolan.Ovaj put odlazim bez Davida da me otprati.Uvijek je to činio.Ali ja sam ga otjerala ,nije li tako?
Na samom ulazu vidjela sam Henrija koji mi je suludo mahao,kao da smo neki starci koji su na obnovi mature i to nakon 40 godina.Osjećam se loše.Pored njega vidim i Džesiku.Nikada me nije voljela,iskreno ni ja nju.
"Zdravo,draga",reče mi Henri ni malo skrivajući radost što me vidi.Zapravo,i on je meni nedostajao.Nedostajalo mi je činiti dobro,čak i ako je samo da bi se reklamirali. "Kako si?",nastavi.
"Dobro sam Henri.A ti ? ",okrenuh se ka Džesiki. "Zdravo i tebi ,Džesika.Jako je ugodno vidjeti te nakon par mjeseci".Lagala sam koliko god sam mogla,stvarno mi i nije baš išlo,ali barem sam pokušavala biti uljudna i osmjehnuti se.
Osjetila sam njen cinični osmijeh kojim mi pokušava reći da joj se ne stavljam na put,jer očigledno me ne može ni pogledati kako treba.
"Vidim da nešto nije uredu.Znam te koliko dugo? Još od srednje..."
Da,ta srednja,noćna mora pomislih.
Henri nije stajao . "Da se nije šta desilo s tobom i Davidom?"
"Ne,ne.Mi smo okej,ne brini se za nas.Gdje idemo?" upitah.
"Valjda si svjesna da ideš za Siriju ,Sarah",prozviždi kroz zube Džesika.
"Da svjesna sam.Ali zapravo nisam pitala to .Već sam mislila gdje sjedimo?".
Nikada nisam bila neki Džesikin fan ,ali i sama sam shvatila da sam se pogrešno izrazila.Henri je izgleda shvatio napetost koja između mene i Džesike raste ,pa pokuša okrenuti priču.
"Sarah..znaš da ovo može biti stvarno teško,ovo putovanje.Tu stvarno ima mnogo toga što ćeš vidjeti. Zapravo,ne znam kako ćeš reagirati,ali mislim da nisi baš trebala na ovo putovanje krenuti."
Hvala Henri,pomislih,baš ti hvala. Bijes je u meni kolakao.
"Zašto svi mislite da nisam spremna za ovo? JA sam SPREMNA. S-P-R-E-M-N-A. Zapamtite to!" -osjetila se ljutnja u mom govoru,ali jadni Henri nije ni za šta bio kriv,samo je pokušao da bude dobar i suosjećajan. Vidjela sam mu u očima da se osjećao loše, pa sam brzo pokušala popraviti situaciju ."Žao mi je malo sam nervozna.Znaš...nije jednostavno na mjesec dana biti od kuće i nešto što nisam nikada doživjela.Jednostavno stvarno je zastrašujuće."
Osjećaji su mu se vidno promjenili.Više je bio u fazonu 'dobro je nisam pogriješio'.
"Znam ,Sarah,nisam te želio uvrijediti.Izdržaćemo mi to zajedno.A sada idemo u avion ,čeka nas dobra vožnja."
*****
FLASHBACK:
"Sarah,još uvijek nisi pojela?!Šta čekaš ,dovraga! Nemoj misliti da si nešto bolja od njih.Nisi vrijedna.Ti si obično pseto koje su ostavili nama pred vratima.Takvih mi je dosta.Zašto se dovraga ne pomjeraš?KRENI NA SPAVANJE ,ODMAH!"
Teta Fransi nikada nije znala za uljudnost.A moje djetinjstvo isto tako.Niko od njih nije znao šta znači osjećati prema nekom' bilo kakav osjećaj.Stalno sam kasnila sa večerom,ali nisam bila ja krivac.Svaki put kada bih krenula ka večeri,Sonia bi me zaključala u sobu i ja bih lupala dok neka od čistačica ne bi mi otvorila vrata.Sonia je inače bila tip osobe koja bi vas ubila da je u mogućnosti.Brutalnost je doista nekada jednostavno jedini način da neki ljudi iskažu svoj bijes.Moj stomak me probudio oko tri sata ujutro.Osim što je bio prekriven modricama,koje mi je teta Fransi načinila,bio je i gladan.Osjećala sam se užasno,i jadno i gladno.Nisam smjela tu noć izići u kuhinju...to je bio najveći ožiljak mog djetinjsta....
"Hoćeš malo ?",upita Henri prekinuvši sjećanja.Malo drmnuh glavom ,ali nisam osjećala glad.Osjećala sam užasnu mučninu.Možda ovaj put i nije toliko dobra zamisao.
"Ne,hvala ti.Nisam nešto gladna."
*****
"Molimo putnike da sve svoje stvari odmah provjere.Mi ne snosimo posljedice za sve stvari koje nestanu....."
Čula sam neko mrmljanje koje je odjekivalo prostorijom.Shvatila sam da ne mogu više izdržati i da podhitno moram da shvatim gdje je toalet.Henriju i ostalima nigdje nije bilo ni traga. Morala sam riskirati.Prišla sam nekom muškarcu nježno dodirnuvši ga za rame on se okrenu.Bio je tako medunjast,i sa crnom kosom,i bradom.Stvarno nešto što nije često viđeno odakle ja dolazim.
Pokušala sam mu objasniti sve na engleskom ,ali nije nam baš najbolje išlo.Pa sam uzela i počela da mimikom objašnjavam.Shvatio je .Jes,shvatio da! I on sam je primjetio koliko sam sretna što smo se sporazumjeli.Odveo me do toaleta,i u znak zahvale sam mu par puta kimnula glavom.Mislim da je i to shvatio.Najednom ugledah Henrija kako predvodi grupu.Svi u odijelu UNICEFA, jednostavno tako osijavaju radost i novu nadu.
Ljudi ovdje i nisu bili baš toliko vedrrih lica,samo su se kretale velike mase i čulo se mrmljanje gdje će koji avion da ide.Sve je bilo toliko zamršteno da mi se gotovo pred očima prikazivala kao išarana slika i ....
*****
"Da li je dobro?" -čula sam Henrija kako govori na engleskom.Sve je bilo kao u magli.Neko još pored njega je stajao.Dovraga ,ovdje je tako udobno.Onaj avion mi je nanio takve posljedice...Oči su mi se otvorile bolje i pred sobom sam vidjela crnokosog muškarca koji je ako mogu reći tako predivno mirisao.Polako mi je podigao noge koje su visile dok je ostatak tijela ležao na nekom čudno udobnom krevetu.Odjednom upali svijetlo i meni zaslijepi oči.
"Izvini,nisam mislio ,tako naglo." -imam sreće što znam engleski,pohvalih samu sebe.Samo sada kada čuje moj glas na osnovu njegovog anđeoskog,ima da on bude taj kojeg ću ja morati podizati na ovaj čudno-udobni krevet.
"Ma nema veze.Trebala sam to znati."-osmjehnuh se iako mi nije bilo do toga.
"Sarah ,da li si dobro?"-okrenuh se na drugu stranu i opazih Henrija koji sav zabrinut trlja ruku o ruku.
"Uredu sam .Vjerovatno samo od aviona i svega onog pritiska."-okrenuh se ka doktoru ,no njega nije bilo.Šteta,pomislih.
YOU ARE READING
Zeynep
أدب تاريخيSarah dolazi u Siriju kao UNICEFova predstavnica da bi pregledala situaciju.Tamo se susreće sa raznim ljudima,a poseban otisak na njenom srcu ostavlja Zeynep ,djevojčica koja je ostala prerano bez svoje porodice.Da li će Sarah otići kao i svaka UNIC...
