Sve Je Pocelo Sa Pianom Tiles.

Zbog sitnica planemo

Ustajanje,odlazak u skolu,smaranje,dolazak kuci, xrana,zadaca,spavanje. Uvijek ista rutina,uvijek iste stvari. Imala sam sesnaest godina, nisam izlazila i nisam imala puno prijatelja.  I stvarno mislim da problem nije bio u meni, jer pokusavala sam na sve fazone da popravim drustveni zivot: od trpljenja drugih do -Be yourself- faze. Na njoj sam se i zadrzala,i mada nije upalilo da se podignem na drustvenoj ljestvici, bila sam zadovoljna sobom. Psiholozi kazu da je najvazniji  biti svoj. Kada konacno to i uradis,ljudima opet nije dobro. Pronalaze tvoje mane, rugaju se tvojim osobinama, kao da ce  ismijavanje tebe njih licno uciniti boljima . Tesko je zadovoljiti sve, pa se sve manje i trudim.

Ja ne volim da citam knjige. Ja ne uzivam u dramaticnim zivotima izmisljenih ljudi na filmskom platnu, ne bavim se sportovima, ne pusim, ne pijem , naizgled nemam nikakvih strasti. Ali ja... Ja obozavam igrice. Svaki slobodan trenutak koristim da igram igrice. Igrajuci ih, ulazim u drugu dimenziju, drugi svijet gdje je samo vazno da na vrijeme uhvatim tu bananu i pobjednik sam. Vidite, to je ono sto me istinski usrecuje. Danas djeca nisu ni svjesna koliko su srecna, tek su prohodala a imaju pametne telefone, plejstejsne...Da ne duzim,imaju sve ono sto moja generacija nije imala. Za mene je vrhunac bio tetris, a oni se tome sada smiju. Pitam se, da li ce se potomci njihovih potomaka smijat onome sto je za nas najnovija tehnologija?
.....
Alarmi  su prva stvar koja te ujutru izbaci iz takta. Pricam iz svog ugla,ali vjerujem da ce se mnogi slozit sa mnom. Tog jutra sam bas oborila najveci rekord ikad na Dont tap 2, i postala sam zastitni znak te igrice. Pisali su da su moji brzi prsti fenomen i taman sam ulazila u Ginisovu knjigu rekorda, kad....Da,alarm je zazvečo. Kunem se,nikad nije bilo gore. Nakon standardne jutarnje rutine: od oblacenja za skolu do svadje sa  mladjim  bratom, koji se utripovao da sam ja duzna da mu nosim ruksak....stigla sam u skolu.
Tipicno, na sredini matematike sam se sjetila svog sna, i nikako mi nije izbijao iz glave. Ne mogu tacno da kazem da li je to  zbog tog sto je to sto smo ucili uzasno dosadno ili jer mi se san jednostavno urezao u pamcenje,ne mogu racionalno da procijenim. Ali cim je zvonilo za veliki odmor pustila sam tu igricu. Vjerovatno ste culi za nju. U stvari,kao,svirate klavir a tipke idu sve brze i brze...culi ste,da. Dakle, upalila sam tu igricu, i zacudjujuce dobro me je krenulo. Jednom sam izgubila kad  su me dvije tipke sprecavale da dodjem do drugog mjesta. Likusa iz razreda je me udarila laktom i iako se izvinjavala sumnjam da je to uradila namjerno. Jednostavno je ljubonorna na vjestinu mojih prstiju. I konacno sam stigla do drugog mjesta na 19 levelu, kad me je prestigao neki Robert. Moja ljutnja je je bila neopisiva. Prestigao me je za skoro hiljadu tipki? Bila sam u soku i nevjerici, a onda je zazvonilo i ucenici koji su me gurali u stranu su me osvijestili.
Znam,reci cete,glupo je sto se toliko nerviram zbog neceg takvog, ali ja sebi ne mogu pomoci. Ne pratim fudbal, ali zamislite da ste vatreni fan nekog kluba, i tim za koji navijate ubjedljivo vodi skoro do kraja,a onda na samom koncu izgubi? Ako je suditi po mom ujaku,osjecali bi ste se bijesno, izvan kontrole, u napasti da razbijete televizor? Naravno, samo kao primjer uzimam svog ujaka, jer kazu da je nasa porodica vrlo temperamentna po pitanju stvari koje voli. I sama sam takva kao sto vidite.
Jedva sam cekala slobodno vrijeme pa da tom Robertu pokazem ko sam ja, a ja sam Jelena Cehista.

625