Okay.

Htjela je plesati s zvijezdama

Htjela je plesati s zvijezdama.

~*~

Osjetila je suze kako joj se nakupljaju u ocima, vrucinu u obrazima i treskavicu svojih ruku. Čvrsto je stisnula sitne šake uz tijelo i dubokim disanjem pokušala vratiti masku mira na svoje lice. Ljudima će djelovati zajapureno, ali bolje tako nego da je proglase plačljivicom. Nitko ne želi takvu etiketu, pogotovo ne u dobi od 6 godina. Kada je osjetila da su suze nestale, možda ljute što ih nije oslobodila, podigne glavu i usmjeri svoj pogled prema malenome dječaku od kojih 7 godina kako je pobjedonosno gleda s rukama na bokovima.

Plači. Kao da joj je poručivao pogledom, ali tvrdoglavo se nasmiješila kao da je čula dobru šalu. Dječaku se nije svidjelo što njegova žrtva nije u suzama i doziva svoju mamu pa je samo jednom brzo da ga odgajateljica ne vidi uštipnuo malenu djevojčicu ispred sebe i odjurio prema ostalim dječacima zadovoljan.

Djevojčica pogleda u svoju blijedu ruku gdje se počela nazirati modrica. Ironično, ovo ju je manje boljelo od njegovih riječi koje su još uvijek odjekivale kroz njenu glavu.

-Rugobo. Krezuba.- sitne riječi koje su se usjekle duboko u njenu svijest poput ožiljaka. Još jednom duboko udahne kako joj je poručila baka i odbroji do 10, ipak više nije znala. Nakon što je osjetila da je smirena, pokrene svoje malene drhtave noge i krene prema svojim prijateljicama. U prolazu je prošla pokraj ogledala i nesvjesno se trznula uhvativši svoj odraz.

Dječak nije bio ni svjestan da je zapoceo proces uništenja krhe duše ove djevojčice svojim riječima.

~*~

Sa 12 godina čula je novu uvredu. Profesorica je odvela svoje učenike na predstavu „Ljepotica i zvijer". Djevojčica koja je obožavala ovu priču, uzbuđeno je došla do svoga mjesta praćena mrmljanjem svojih prijatelja koji su mislili da su prekul za kazalište. Njoj je tu bilo magično, glumci su za nju bili mitska bića, imali su brojna lica i nikad nisu morali skrivati nijedno. Danas princ, sutra prosjak, a na kraju glumac. Mađioničar. Poput pisaca, koji su stvarali magiju riječima, ubacivali slike s crnim slovima složenim pažljivo u rečenice raznih boja, mirisa, okusa... na bijelom papiru koji je oživio svaki puta kad bi netko pročitao riječ s njega. Glumci su stvarali magiju svojim tijelima, glasom i odjecom. Ozivljali su riječi s papira njoj pred očima.

Tijekom cijele predstave je sjedila na rubu stolice, pokušavajući upiti svaki dio, svaku rečenicu i svaki izraz glumaca na sceni, pažljivo ih spremajući u svoju imaginarnu knjigu. Napeto grickajući usnicu osjetila je suze radosnice zbog Zvijeri. Konačno je našao svoju ljubav. Tada joj se to činilo važnim. Ljubav.

Na kraju predstave, djevojčice su uzbuđeno uzdisale za glumcem koji je došao nakon zvijeri, Za princem. Djeca kao djeca, kopirala su reakcije starijih. Malena djevojčica je isto komentirala s svojim prijateljicama kako bi i ona htjela njega. Jedan od dječaka koji je prolazio tuda, čuo je njen komentar te dobacio :"Zašto bi on htio tebe. Ne ličiš na ništa." Primijetila je da je dobacio taj komentar samo na njen račun. Tužna i povrijeđena odmakne se od svojih prijateljica dok su joj njegove riječi prolazile glavom, zauzimajući mjesto pokraj sretnih sjećanja. S knedlom u grlu sjela je u bus, ne mogavši ništa osim nasmiješiti se prijateljici koja je pričala koliko je zgodan bio taj glumac. Svjesna da ona ne smije komentirati glumca i sebe zajedno.

~*~

Sa 13, ničim izazvana profesorica ju je nazvala kravom. Rastezali su se na tjelesnome, i malena djevojčica se nije ni snašla a već je profesorica vikala na nju. Trznula se, ali mirno podnesla tu riječ. I nju je spremila u knjigu.