Okay.

Doktorice nemaš pojma

                                                                                  2.

"Kako se danas osjećamo?" upita me nježnog glasa mršava brineta plavih očiju, koje žude da pokažem neke osjećaje. Da pokažem nešto. Danas je bio njezin sretan dan, pa se naslonim na naslon zelene fotelje, osjećajući kako mi se jedan gumbić zabija između lopatica, malo se promeškoljim i nasmiješim lagano pokazujući zube. 

 "Danas se osjećamo kao da bih mogla zagrliti svijet, Mary. Shvaćaš na što mislim, zar ne? Ipak ti mene promatraš, pa znaš sve što ja mislim", odgovorim joj nasmiješena, dok se sarkazam cijedio s mojih riječi. U svom umu vidim te riječi iznad njezine glave dok se tamna tekućina cjedi preko njih na njenu glavu. Mary razdvoji noge u tamnom traperu, pa ih opet prekriži, pokušavajući se bolje smjestiti dok vadi blok ispod smeđeg stolića pa ga stavi na svoja koljena. Tapkala je po njemu plavom kemijskom dok nagnute glave promatra moje lice. 

 "Theo, ja ti ne mogu pomoći ako ti ne pomogneš meni. Moraš mi reći što te muči, što ti je na umu i što trebaš?"

Još se jednom nasmiješim. Spasitelj, to je ono što ona želi bit. Želi spasiti neku izgubljenu dušu i vratiti joj život. Želi biti odgovorna za to. Ona se hrani patnjom drugih i žudi za njom.

"Theo, slušaš li ti mene uopće?"

Kimnem glavom, dok uzimam blok iz njenih ruku i brzo pređem kemijskom po sredini stranice povlačeći jednu snažnu crtu. 

 "Eto, to je moj odgovor", promrmljam, promatrajući kako zadubljeno pokušava analizirati tu jednu crtu, koja nema višeg značenja osim što je crta. Uvuče joj se bora između tankih obrva dok zatakne kemijsku iza uha, a zatim je opet stavlja u ruke i gleda je kao da ona skriva odgovore mojih problema. Nagnem se zajedno s njom i stanem promatrati tu istu kemijsku s jednakim zanimanjem kao i ona.

"Mislim da neće progovoriti", dodam obazrivo dok vadim bombon iz džepa svoje jakne, polako ga odmatam cijelo vrijeme gledajući u svoje ruke. Stavim ga u usta i, kao da sam se tek sjetila njenog postojanja, lupim se lagano po čelu nasmiješena.

"Jesi ti htjela? Mogu ti dati ovaj ako želiš."

Ona odmahne rukom, dok ja plazim jezik sa zelenim bombonom na njemu.

"Kako želiš, ali nemoj se poslije žaliti da sam nepristojna." 

"Theo, što si htjela reći ovom crtom?" konačno upita. Slegnem ramenima, dok lagano jezikom prelazim preko glatke površine bombona.

"Izražava li to možda tvoje trenutno stanje? Osjećaš se podijeljeno?"

Njezino lice je nasmiješeno, kao da samo čeka moju potvrdu iako je već donijela odluku.  

"Ili je to možda samo obična crta, doktorice. Ali što je vama draže, možda bih trebala potvrditi to, kako bi izgledalo kao da napredujemo. Ne plaćam Vam ja iz hira."

Bombon pukne na dva djela u mojim ustima nakon što ga stisnem između zubiju, Mary se ponovno namršti kao da sam zločesto dijete. Nasmiješim joj se, dok se crvenilo na njezinom vratu počelo širiti. Opa, ljuta je. Nosnice joj se užurbano širi dok se pokušava smiriti dubokim udisajima i izdisajima. Izravna svilenu bluzu, koja ima volane ispod vrata, i ponovno ispruži noge. Makne blok sa svojih koljena i skloni ga, ruku sklopljenih u krilu. 

 "Mary, ljutnja ti nikako ne stoji, sad izgledaš kao da imaš skoro četrdeset godina", coknem jezikom, na što se ona još jednom namrštila, čime su joj bore na osunčanom licu došle do izražaja. Kao pukotine u suhoj zemlji. 

"Ovdje nije riječ o meni. Riječ je o tebi, tebe moramo izliječiti, a ne mene. Da nisi bolesna ne bi bila ovdje."

Nisko, doktorice, nisko. Ustanem uzimajući jaknu s naslona, te se nagnem nad nju i poljubim je u obraz i potapšam po ramenu.