Okay.

Slomljeno srce

Oduvijek je pisala o tuzi, poznavala ju je i znala je kakva je. Njen vjerni pratitelj na putovanju zvanom život. Dan ne bi prošao a da ona ne bi osjetila bolnu, ponekad nesnošljivu prisutnost tuge. Umjesto da je drzi za vrat i neda joj da diše, tuga bi ju uhvatila za ruku, snažnim stiskom i hodala bi uz nju kao da joj pokušava olakšati svoje postojanje nakon svih tih godina. Pojavila bi se nenadano, usred smijeha, čak dok je bila najsretnija tuga bi promolila glavu i pružila ruku i ona nije imala drugog izbora nego prihvatiti je.

Bila je dobro glumica. Oduvijek je znala prikriti svoju prijateljicu, čak dok joj se činilo da nema snage da razvuče usne u još jedan jeftini osmijeh, kao da razvlači stijene i oblikuje ih po svojoj želji, gotovo da čuje škripu svoje kože. No ipak, osmijeh je bio tu, vječan na njenom licu poput tetovaže, jedino taj osmijeh nije dolazio do njenih očiju. One su pokazivale njeno pravo stanje, prazne i beživotne, ispunjene hladnoćom koja je letila oko njenog srca, nitko se nije potrudio dobro se zagledati u njene oči, vidjeti istinu i prihvatiti je. Nitko osim njega.

Bio je prvi koji ju je prozvao na red zbog tuge u očima. Pričao joj je kako ga je privukla tim tužnim pogledom, i da je znao da joj mora pomoći, svim silama samo da osmijeh dođe do njenih očiju. Pričao je s njom, provodili su cijele dane tako, no zapravo si nisu nista rekli. Upoznavali su se, ali nisu si znali najdraže boje, nisu znali prvo ime kućnog ljubimca, znali su kako se onaj drugi osjeća u tom trenutku, znali su najveće strahove i znali su da je moguće otjerati tugu iz njenog života.

Mislila je to je to, on je Pravi. Princ na bijelom konju je napokon došao po nju da ju odvede u svoj dvorac. Išla je spavati s njim u mislima, nekad ga čak i sanjala, i budala se s njime. Kad god bi vidjela poruku na svome mobitelu čim otvori oči osmijeh joj blistao na licu. Njegovo tepanje, izjave ljubavi i nadimci, nešto od čega je na početku bježala ali sad trčala ususret sve je to tjeralo tugu iz njenog života, sve do prvog 'volim te' kad joj je snažno zalupila vratima pred nosom. Mogla je zamisliti izdaju na tuginom licu, osjetila je hladnoću koju je širila oko sebe, ali jedan pogled u poruku i toplina je bila tu a vrata čvrsto zatvorena.

Shvaćala je da je svakim danom sve zaljubljenija i sretnija no što je ikad bila. Davao joj je krila, lebdjela je kroz dan ne ispuštajući mobitel iz ruke. Pričala mu je svemu što joj se ikad dogodilo, sto joj se događa i čemu se nada. Otkrivala mu je svoje snove i strahove. Otvorila mu je dušu kao što nikome prije nije. Osjetila je slobodu i napokon je shvatila kako je to voljeti sebe. Više nije osjećala hladne pipke straha, niti stisak tuge kao niti osjećaj praznine. Bila je sretna i ispunjena.

Sve dok on nije odlučio da je kraj. Htio ju je spasiti od sebe, da je zaštiti u strahu da ne provede svoju mladost čekajući njega jer je njega njegov životni izbor vodio kroz opasne krajeve. Iako se borila i molila i nadala, on nije htio niti čuti. Odlučio je, a da nije pitao nju. Nestao je iz njenog života kao da nikad nije postajao, jedini dokaz je bila bol i poruke. Tada je shvatila da iako je mislila da zna tugu, da je bila u krivu. Znala je smirenu verziju tuge, onu što je svakodnevno u našim životima. Nije poznavala bijesnu tugu, tugu koja joj je htjela nanositi bol. Tugu koja joj je htjela pružiti patnju i želju da se zamrzi jer ju je izbacila iz života.

Tuga je došla kroz širom otvorena vrata, samo što je ovaj put nije držala za ruku, gurnula ju je uz zid i gušila neumoljivo sve dok ne bi pomislila da više ne moze izdržati a zatim pustila da malo udahne i sve ispočetka. Tuga joj se smijala, dok su suze lile niz njeno lice ostavljajući tragove poput žara. Mislila je da će moći držati tugu pod kontrolom, ali vratila se s osvetničkom željom i uništavala ju. Uništavala sve što joj je on pružio.

Bacala je sumnju na njega, sumnju na njihovu ljubav i na njegovo namjere. Nije više znala je li ju toliko volio da ju je stvarno htio zaštiti pa je zato nestao ili ju je tako malo volio da je zapravo bilo lako. Pitala se je li on još razmišlja o njoj, jel je se sjeti, je li mu žao. Htjela je znati boli li i njega kao i nju. Ima li i on tugu uz sebe. No nije mogla znati, nije mogla saznati, jedino je sumnja sjedila na njenom ramenu dok ju je tuga gušila.

Bol je bila neopisiva, tutnjalo joj je u glavi, udovi su joj boljeli, grlo... grlo nije ni osjećala, gotovo kao da je vrištala u boli samo ništa nije izlazilo van. Imala je poriv da se uništi, da pomogne tuzi u tom pothvatu. Htjela si je nanjeti bol jer je bila glupa i nekome dopustila da je voli i da ga voli, jer si je dopustila da se dovede do ovog stanja.

Usred smijeha bi osjetila suze u očima, suze koje su htjele biti pokazane kao ratne boje vojnika koji se bore u njenom srcu i glavi. Dok bi suze klizile niz njeno lice, tuga bi pronašla put do njenog srca i grčevito ga stiskala kao da želi da stane kucati.

Nije znala kako se ponašati, htjela je zagrljaj ali nije imala kome reći. Htjela je njega pokraj sebe a on nije htio nju. Bila je odbačena, sama i izgubljena.

Tuga je ponovno bila njen vjerni pratitelj kroz život. Samo što je sada imala i slomljeno srce. Kako se njeno srce slomilo, slomila se i ona. Slomila se njena vjera i slomili su se njeni snovi. Tako jako je htjela vrištati, udarati ali nije mogla. Nitko nije znao. Nitko nije smio saznati.

Bila je svjesna da će proći, doći će netko opet u njen život, pokazati joj je kako je to voljeti i biti voljen, samo bilo je pitanje hoće li to ona moći prihvatiti. Hoće li se moći usuditi?

Zasad ne.

Imala je njega u kutu svog slomljenog srca, svaku njegovu riječ. Od one najljepše do one zbogom.

Tuga i bol, njeni najbolji prijatelj u narednim danima. Dok je osmijeh bio zaljepljen na njeno lice, tuga ju je gušila, a nitko nije znao. Nitko je nije gledao u oči kao on, nitko nije dosao do zaključka da treba toplu ruku oko sebe a ne onu hladnu oko vrata.

Ali biti će dobro. Znala je to, možda ne brzo, ali hoće. Jednom.

Nada je ipak mala kučka koja se neda potjerati čak ni iz slomljenog srca i ludog uma. Nada i tuga idu zajedno, nada poput male sestre korača uz tugu dok joj se drži za haljinu protkanu suzama.

Kučke.