Okay.

Umorna

I can't hold it anymore. You don't know what it's like to be me. To look in the mirror and see what I see; to hate every inch of your mind. To forget what it's like to be free.

~*~

Jedna samotna prilika je stajala na čistini okružena poljskim cvijecem. Vjetar je lagano puhao te tako i vukao njeno sitno tijelo u svoj hladni zagrljaj. Obgrlila je svoje tijelo rukama, kao da će je to ugrijati, ali hladnoća koja je nju tresla nije bila vani. Kud sreće. Ona je bila u njoj, u samom središtu njena bića. Mogla je zamisliti svoju dušu, bijelu okruženu tamom, poput malog dijeteta koje je držalo šibice no one su se gasile jedna za drugom dok je tama pružala pipke prema njoj. Obecavala joj san. Stoga se nije nikako mogla ugrijeti, a tako žarko je htjela biti topla, barem na minutu. Samo da osjeti kako je to, ali nije mogla prihvatiti ponudu koju joj je hladnoća nudila, jer tražila je preveliku žrtvu s njene strane. Žrtvu čiju cijenu nije mogla platiti. Ali znala je da jednog dana možda hoće. Jer pritisak hladnoće u njoj bio je nemoguć, pretežak da ga zadrži unutra. Hladnoća je htjela van, htjela je da Blue pokaže svoje pravo lice, i htjela da se Blue uništi. Tek tada bi nestala, zajedno s njom. Tek tada bi usnule pravi san.

No Blue to nije mogla dopustiti. Nije mogla nestati, samo tako, kao da je samo zrnce prašine. I u tome je bio problem. Nije htjela živjeti, ali nije htjela ni umrijeti. Ali kako da živi kada se boji svakog svog koraka, kada je toliko nesigurna u svoje postojanje da ne zna kako je uopce stvarna. Kad svaki dan mora voditi bitke u svojoj glavi protiv same sebe, i svaku put izgubiti, jer zapravo nema pobijede. Šah. Svaki potez mora biti promišljen i pažljivo izveden, no ishod je isti. Figurice na podu i suze u njenim očima. Riječi bole, pogotovo kad su od tebe same.

Mrzila je što je jednostavno morala svaku riječ ili rečenicu koja joj je upućena ili koju je čula razmotriti iz svakog ugla, raščlaniti na sitne čestice i razmisliti o svemu. Što nije mogla otići po žlicu ako je morala proći veliki dio prostorije gdje puno ljudi, što je morala ispod glasa vježbati svoje ime pri prozivanju. Mrzila je to što joj je tijelo ispunjeno tremom, stresom, nervozom i umorom. Htjela je biti živa. Slobodna. Svoja. A ne kao neki izmučeni promatrač zarobljen u kavezu. Umorna je...

Odjednom njena koljena popuste kao da je dodana još jedna vreća tereta na njena ramena. Snažno udari o tlo u kojemu su se skrivali sitni kamenčići nanoseći joj bol. No bolje fizička nego psihička. Iako ona sad ima obje. Nasmije se na tu pomisao, suho, koja je to sreca... skoro da bi se svi htjeli mijenjati s njom.

Kad bi samo znali. Toliko je dobro glumila sreću, da je nekad i samu sebe znala zavarati da je zapravo sretna. Da je osmijeh koji vidi u ogledalu pravi. Da je to život koji bi htjela. Barem dok se ne bi pogledala u oči. Usputno ili makar tražila nešto u njima, i cijela slika sreće nestane, i tad Blue shvati koliko je oklop oko nje dobar. Koliko je vješta u skrivanju svojeg pravog lica. No zapravo je htjela da netko makne tu masku s njena lice, i da joj pomogne, da je spasi i da bude s njom kroz taj pakleni put. Htjela je da vide da ne može više sama, da nije više jaka.

Odjednom zavuče ruke u dugu smeđu kosu, koja se odmah zapetljala u čvorove, i duboko udahne a zatim ispusti vrisak, toliko umoran i hladan, ispunjen s boli da su se stabla na rubovima čistine pognula nad naletom vjetra koji se pridružio njenoj boli. Kao da su se klanjala njenoj boli, skoro kao da je shvaćaju. Tamno nebo se jos više zacrnilo od jata ptica koje su izašle iz krošanja a zatim se graktanjem pridružile njenom vrisku. Ona je vrištala i vrištala, uzimala novi dah i ponavljala postupak dok se umorna nije srušila u travu, gdje su je oštre vlatke trave milovale po licu kao i vjetar. Mogla je osjetiti kako je trava reže po licu, lagano i nježno poput ljubavnika.

To joj se činilo prigodnim.

Koliko je samo puta ona čupala travu u naletima bijesa i nemoći, a sad joj ona krhka uzvraća udarac. To je ono što je Blue pokušavala, ali izgleda da nije snažna poput trave. Sklopi oči uz jedan osmijeh, koji je ovaj put zagrijao malo njenu dušu. I to je početak.

Šah mat. Nevidljiva ruka baca figurice na pod, gdje se bijele i crne miješaju u top zvuk dok udaraju o mramorni pod. Sve se tako živo odvija u njenim mislima, tako stvarno da joj se čini da ispruži ruku po tlu da ih može dodirnuti.

Slijedi nova partija. No sad je pauza, dok se figurice ne skupe i ponovno namjeste za početak igre. 

No prvo odmor.