Blijedo su me posmatrala dvadest sedam ucenika.
- "Pronadji slobodno mjesto i sjedi"- Rekla mi je gospodja Piter, profesorica knjizevnosti.
Direktor moje nove skole je bio upoznat sa mojom situacijom i napomenuo je profesorima da nista ne govore o mom porijeklu. Ali uzalud je skrivati, saznace se kad tad, znala sam.
Preletila sam pogledom po ucionici. Obican kabinet sa slikama poznatih knjizevnika i trosnim klupama.
Svjesna pogleda koji hodaju po meni upravila sam se i sjela u slobodnu klupu do prozora. Pravila sam se da ne osjecam tudje oci na sebi, a u stvari su mi ruke drhtale i koljena klecala. Izvadila sam knjigu, svesku i olovke. Sve potrebne knjige sam dobila od socijalnih radnika. Vec bezbroj puta upotrebljavane, naravno.
Gospodja Piter je nastavila pricat o cemu je dosad pricala, a ja sam se zapiljila u skrabotine na knjizi, imena prethodnih korisnika knjige.
Napustena djeca obicno nemaju prezimena. Osim ako njihovi roditelji ne ostave njihova imena uz njih kad ih napuste. Uz moju kolijevku je stajalo moje ime sa incijalom prezimena. Takodje je uz mene ostavit i okrugli medaljon, koji sam dugo nosila, a kasnije ga odbacila jer stvari vezane uz moje roditelje su mi izazivale gadjenje.
Htjela sam da se okrenem i proucim razred, ali vjerovatno su to i oni cinili, pa bih se susrela s njihovim pogledima. Iskreno, nisam puno ocekivala od njih. Nikad nisam imala prijatelje. Uglavnom sam ili ja izbjegavala njih, ili su oni izbjegavali mene. Uostalom, jednu skolsku godinu sam izgubila, pa sam prakticno opet u drugom razredu. To je bilo u vrijeme moje poslednje hraniteljske kuce.
Zato se ni ovog puta nisam nadala.
-" U redu, a sada se podijelite u parove"- Cula sam glas Piterove.
Parove? Ocajno sam pogledala u slobodno mjesto kraj sebe.
-" Darksoon pridruzi se Karmen"
To ime mi je uslo u usi. Tako neobicno. Ko jos djetetu daje takvo ime?
Ozbiljno lice je sjelo kraj mene. Odmakeo je se do ivice stola, kao da bih mogla da ga ujedem, i gledao Piterovu prekrizenih ruku. Ona je krenula od para do para objasnjavajuci svakom sta treba da radi, a ja sam se zagledala u Darksona. Osjetivsi moj pogled na sebi naglo je okrenuo glavu i pogledao me u oci. Njegove su bile potpuno crne i hladne. I ljute? Vjerovatno umisljam, jer zasto bi na mene bila ljuta osoba koju uopste ne poznajem? Osjetila sam se neprijatno i upitala da odem do toaleta. Nisam mogla da ga nadjem, pa sam se samo vratila nazad, ali bar su mi se misli razbistrile i zakljucila sam da vjerovatno sve umisljam.
A i on vise nije gledao u mene, nego u papir sa zadacima koji smo dobili.
Skupila sam hrabrost i nagela se da ih i ja proucim. Anticka knjizevost je bila prvo pitanje. Znala sam odgovor, ali mi je bilo neprijatno progovoriti prva. On je probio led.
- "Ako znas ovo izvoli i radi"
Moj inat je se probudio
-"Zasto bih se samo ja trudila, a da na kraju dobijemo istu ocjenu"
Uzdahnuo je.
-"Zato sto do djelujes kao osoba koja sve zna."
Djelujem kao osoba koja sve zna? Djelujem kao streber?
-" Zapravo, uopste nisam dobra sa ovim'- Lagala sam.
Uzeo je papir od mene i poceo pisat.
-" Sta radis"- Genijalno pitanje je izletilo iz mene.
-" Rjesavam ovo, tako da se sto prije mogu vratit na svoje mjesto"
Ledeni tus. Ovog tipa cak ni ne poznajem a on me vec mrzi. Ok, samo mu se ne dopadam, ali zar to nije isto?
Oborila sam pogled i nagela glavu u stranu. Treptala sam pokusavajuci zaustaviti suze koje su poticale iz mene. Cudno, neke mnogo ozbiljnije stvari nisu uspjevale izvuci iz mene ni emocije a kamoli suze, a placem zbog ovakve sitnice.
- "Kako napredujete"- Piterova je motrila na nas.
"Da li vam je potrebna pomoc"-Nastavljala je.
Dok je pregledala nas papir zvuk zvona se razmilio po hodniku. Pokupila sam svoje stvari i izletila vani. Sve sto mi je trebalo sada je da se dobro isplacem.
