Želja za njim

1. poglavlje

4 mjeseca prije:

Zvuk aparata,miris bolnice,pogled na bolnički krevet. Jebena tuga,suze. Doktorov glas,riječi....
"Žao mi je gospođice. Gotovo je. Moja sućut."

Da gotovo je,izgubila sam. Izgubila sam nešto što sam najviše voljela.

Izgubila sam nju. Izgubila sam potporu,osobu koju sam znala cijeli svoj život,osoba kojoj sam se mogla obratit u pola noći ili dana. Moju najbolju prijateljicu. Umrla je.

Savladala ju je bolest. Rak. Nakon svih terapija i nadanja. Nje nema. Otisla je zauvjek. 10:23 proglašena je mrtva.

Kako nastavit bez nje?

Kako nastavit bez osobe koja ti je sve,bez koje ti dan nije mogao proć?

Nakon svih problema koje smo prošle,nakon svih bolnih trenutaka kroz koje smo prošle zajedno. Moje Stelle nema.

U glavi samo odzvanjaju doktorove riječi. Samo to,a pogled na njeno beživotno tijelo u bolničkom krevetu me ubija. Ležala je tako nepomično. Čini mi se sve kao da je san. Jako loš san.

Stajala sam tako nepomično iznad kreveta i gledala u nju. Slomljena kao nikad u životu.

Doktorov glas me prekinuo u razmišljanju.
"Oprostite gospođice. Znam da je teško,al molim vas da li bi mogli poći samnom radi papirologije."
Briznula sam u plač,nisam više mogla izdržat. Suze su samo tekle iz mojih očiju,a iz mog grla čuli su se glasni jecaji. Doktor me zagrlio te rekao "Gospođice Miles sve će biti uredu." i dalje sam plakala. Doktorova kuta bila je sva od mojih suza.

Prošlo je sigurno 15 minuta kako sam ja plakala a doktor me grlio. Nakon toga me odveo kod medicinske sestre da riješimo papirologiju. Sestra me ispitivala neka pitanja a ja sam jedva odgovarala.

Stella nije imala nikoga osim mene. Svoje roditelje nije ni poznavala. Njena mama je umrla na porodu,a njen tata je poginuo. Bio je vojnik. Živjela je sa bakom koja je nažalost preminula kad je imala 19 godina. Uvjek je bila vesela i pozitivna osoba. Zato sam je i voljela jako. Upoznale smo se prvog dana u vrtiću. Svađale smo se tko će uzeti lutku. Od tog trenutka pa do sad 23 godine kasnije. Ona je moja najbolja prijeteljica i uvjek će bit. Starija je od mene bila 6 dana i uvjek mi je govorila da sam njena mala seka. Sjećam se kako smo 3 dana poslje mog 18 rodendana napravile tetovaže u znak vječnog prijateljatva.

Zašto se baš njoj to moralo desit. Od svih osoba baš ona. Baš ta osoba koja mi je toliko značila. Iznenada smo saznali da ima rak prije godinu dana. Lječila se. Išlo je sve nabolje. I sad ovo.

Božeee uzmiii mee

Sestra mi je donjela čaj da se malo smirim ,al nije mi ni do čaja ni do života.

Trebam zrakaa

Krenula sam van da se smirim.

Udahnula sam duboko zrak u svoja pluća. Trebalo mii je to

Uzela sam mobitel da bi nazvala nekoga.

Pocela sam se trest.

Otišla sam u imenik i nazvala

Njega. Osoba koja me je spasila

Jamesa.

Mobitel je zvonio i zvonio tek nakon nekog vremena začuo se glas
"Halo"

Bio je to James.

Progovorila sam tiho
"Mozeš li doći,trebam nekog,trebam prijatelja. Stella ona.."

Nisam ni uspjela izgovoriti do kraja progovorio je "Odma dolazim,gdje si?"

Brzo sam odgovorila
"Ispred bolnice"

"Drži se,brzo sam tamo."

Nakon 20 minuta plakanja i jecanja na hladnoći ispred bolnice došao je James i snažno zagrlio te tiho prošaputao:
"Sve će bit dobro mala. Ja sam uz tebe."

Stvarno mi je bio potreban prijatelj. Podrška. Osoba kojoj možeš plakat na ramenu.

Drhtavim glasom sam tiho progovorila:
"Hvala ti šta si došao tako brzo."

Nasmijao se svojim blistavo bjelim zubima i rekao
"Nemoj mi zahvaljivat. Nakon svega šta se desilo, tu sam za tebe. Zaslužuješ to. Prošla si kroz puno toga, ali mogli bi se maknut sa ove hladnoće. Smrznut ceš ces. Idemo unutra."

Ne želim ić natrag u bolnicu. Ne mogu previše boli.

"James.. Ja... Ne mogu natrag. Vodi me bilo gdje.. Samo ne unutra. "

Lagano me je obrglio svojim rukama te odveo do svog auta. Otvorio vrata i pusto me da sjednem. Te polako krenuo u gužvu Londonskih ulica.