Target

PROLOG

Nixon je nepomično stajao pored svog kuhinjskog prozora i jezivo promatrao prolaznike koji su beživotno hodali po hladnoj jesenskoj kiši. Tmurni oblaci stajali su nad gradom, hladna kiša udarala je i nestajala u visokoj travi Nixonovog dvorišta, a vjetar je ljuljao gole grane stabala. To ga je vratilo trinaest godina daleko u njegovu prošlost, kada se sve promijenilo. . . zauvijek. . .

*13 years ago*

"Nixon Cade?" - visokim tonom prozvala je gospođa Warner. Nixon je polako ustao sa svog mjesta koje se nalazilo u desnom kutu male učionice, a zatim još sporije stao između dva stola kako bi ga profesorica mogla vidjeti. "Ovdje sam." - odgovori Nixon slabušnim i toplim glasom. "U redu," - doda gospođa Warner, "to znači da smo danas svi ovdje." Gospođa Warner čvrstim i odlučnim pokretima počela je pisati latinske nazive nekih bolesti i poremećaja koje je čovjek samo s mukom mogao imenovati i na svom materinjem jeziku. Polaznici privatne škole "The Bolles School" učili su znatno teže pojmove nego učenici državnih škola. Privatnu školu "The Bolles School" nisu mogli pohađati baš svi.

Školu su obično pohađala djeca bogatih "snobova", ali Nixon Cade nije bio u toj skupini učenika. Sedamnaestogodišnji polaznik dvanaestog razreda živio je u prosječnoj obitelji što u školi nitko osim njegove djevojke Chiare i najboljeg prijatelja Backa nije znao. Vrijeme bi obično provodio s Chiarom i Backom za istrošenim, okruglim stolom u velikoj školskoj kantini. Bio je zatvoren i mnogi ljudi nisu ni znali da on uopće pohađa istu školu kao i oni. Mnogi bi rekli da nikada nisu čuli niti "A" od njega, ali nisu ga dirali. Svatko je imao svoju reputaciju koju nije htio kvariti i biti proglašen kao školski siledžija ili manijak. Svaki klipan koji je htio zadržati svoju reputaciju držao se svog terena i svog društva. Tako i Nixon. On se povlačio u stranu svaki put kada bi se bogati snobovi nalazili ili kada su u pitanju školski projekti. Bio je u kutovima školskih hodnika i za sobom vukao ogromnu tajnu "staleža".

Tajnu koja bi ga koštala reputacije koju i ovako i onako nije imao, tajnu koja bi ga koštala školovanja, a time i same budućnosti.
Svaki dan riskirao je samim time što bi se pojavio u školi i hodao među svim onim bogatim klincima. U njegovoj školi pravilo je bilo; djeca koja nisu iz obitelji koje su pripadnici takozvanog visokoga društva nemaju što raditi u ovoj školi. Kada bi se školom proširilo da Nixon nije jedan iz obitelji „snobova" bio bi prisiljen promijeniti školu. Bilo to dobrovoljno ili prisilno, tada ne bi imao izbora.

Kako se Nixon zapravo i našao u ovoj školi? Kako plaća školovanje? Pitanja su koja muče čak i njegove profesore. Njegove roditelje nitko iz škole nije poznavao, ni profesori. Svi su mislili kako je Nixon izgubio roditelje u požaru koji se dogodio u njihovoj staroj kući kada je imao šest godina. Istina je da su izgubili kuću u požaru prije jedanaest godina, ali roditelji su mu u svakom slučaju još uvijek na životu i bore se za opstanak na ovom surovom svijetu kao i većina obitelji današnjice.

Nixonov mlađi brat Noah živi s roditeljima i pohađa državnu školu jer su njihovi roditelji bili u mogućnosti samo jednog sina poslati u privatnu školu. Noah brata viđa tek za vrijeme školskih praznika kada je Nixon napokon u mogućnosti, bez straha, otputovati u svoju obiteljsku kuću koja se nalazi u manjem mjestu izvan Jacksonville-a. Nixon uvijek mora skupljati novac kako bi si mogao kupiti autobusnu kartu, a s obzirom na to da još uvijek nije punoljetan i da je još uvijek srednjoškolac to mu ne ide baš uvijek od ruke jer ne može uvijek naći posao koji će mu biti pošteno plaćen. Obično bi se naradio kao magarac kako bi imao dovoljno novca za autobusnu kartu, ali ponekad mu je i gospodin Moore pomogao u financiranju puta.

Gospodin Moore je Nixonov obiteljski prijatelj, najpoznatiji privatnik u gradu koji im je pomogao naći novi smještaj kada su u požaru izgubili sve što su imali. On ga je tako preporučio ovoj školi da ga primi, predstavljajući ga kao veliki potencijal koji će jednog dana biti netko stvarno zastupljen u ovom svijetu. Primljen je u školu, ali morao ju je plaćati kao svaki učenik škole. Nije bio pošteđen tog dijela te se gospodin Moore predstavio kao njegov skrbnik.

Gospodin Moore je Nixonu i Backu pronašao stan u blizini škole i njih dvojica cimeri su otkako je Back napunio osamnaest. Backovi roditelji posjećivali su ih svaki vikend kada bi im se pružila prilika, jer nisu svaki vikend bili slobodni, bili su vrlo zaposleni. Backov tata bio je traženi odvjetnik, a mama poznata kirurginja u glavnoj bolnici. Roditelji svih učenika bili su ovakvi snobovi, puni love, članovi visokoga društva, a onda se tamo našao Nixon, sin radnika i prodavačice.

Gospođa Warner napokon je završila sa ispisivanjem latinskih riječi, te je odlučila pitati učenike jesu li im poznate te riječi koje im stoje ispred nosa. Nitko se nije javljao, a profesorica je postajala nervozna jer je očekivala da će netko barem nešto prepoznati. Počela je nogom tapkati po podu i napetost u zraku su osjetila. Nixon je mirno sjedio i u trenutku kada je gospođa Warner htjela nešto reći javio se. "Gospođo Warner?", gospođa Warner stresla se kao da je netko prislonio šoker na njezina leđa. "Imaš nešto za reći Nixon?", pitala je začuđeno. "Da, želio bih objasniti značenje riječi disforija ako nije problem." Gospođa Warner strpljivo je čekala Nixonov odgovor. Nixon se polako ustao i počeo objašnjavati.

"Disforija je stanje u kojem osoba osjeća da je zarobljena u tijelu suprotnog spola i to stanje je također poznato pod drugim raznim imenima; poremećaj rodnog identiteta, rodni nesklad, transrodnost i mnogi drugi. Osobe koje imaju dugotrajnu i ekstremnu rodnu disforiju poznate su kao transseksualne osobe. Od disforije pate otkad su svjesni da žive ili od određenog trenutka u životu. Disforiju u najekstremnijem obliku proživljavaju transrodne osobe koje još nisu počele svojoj put promijene spola, osobe pre-T, odnosno osobe koje još nisu započele svoju hormonsku terapiju."

Gospođa Warner polako je ustala sa svog radnog stola i počela hodati lijevo-desno po učionici. Rekla je Nixonu kako može sjesti i objasnila kako je Nixon u pravu i dodala još neke podatke o tome, a zatim objasnila još pet novih riječi.

Nakon što je školsko zvono oglasilo kraj sata, Nixon i Back krenuli su prema kantini gdje je bila Chiara. "Hej Back." pozdravila ga je i uputila mu osmijeh, a zatim prišla Nixonu, "Hej ti." , pozdravila ga je, popela se na prste i nježno ga poljubila. "Imam poruku za tebe. Ravnatelj te zvao da dođeš kod njega u ured čim stigneš. Idi sada, činio se prilično nestrpljivim." rekla je Chiara i sjela s Backom za stol u kantini.

Nixon se uputio prema ravnateljevom uredu i sjeo na kauč ispred njega jer je načuo da je već netko unutra. Pričekao je par minuta, a zatim je iz ureda izletio čovjek kojeg još nikada nije vidio u ovoj školi. Čovjek mu je uputio toliko hladan pogled da ga je prošla jeza tijelom i da se čitav naježio. Pomislio je kako bi se od ovoga pogleda svakome mogla slediti krv u žilama. Čovjek je u žurbi stavio šešir na glavu i rukom prošao kroz bradu. Činio se vrlo urednim čovjekom, kao neki političar ili nešto tako. Ravnatelj je izašao odmah nakon njega i pozvao Nixona u svoj ured.

"Dakle, što se tiče tvoje..."