I tada si otišao. Zauvijek? Da, bojim se da zauvijek. Otišao si iz moje blizine, ovoga jadnoga grada i svega što nas je vezalo, barem onoliko da smo mogli biti poznanici. Bilo nam se teško pozdraviti, iako je to trajalo samo sekundu-dvije, nama je bilo teško pogledati se i nasmijati u prolazu, u nekoj bezobzirnoj slučajnosti. Oh, kako sam voljela što mogu biti u tvojoj blizini, 2-3 puta tjedno. Tvoje ljubavi nije bilo, pa sam se zaljubila u tvoju blizinu. Bila mi je to jedina preostala nada koja mi je davala neki polumrtav smisao za život. Osjećala sam se prazno i jedino što me ispunjavalo bila je ta tvoja blizina(tijela), tebe zapravo nije ni bilo, znam. Još uvijek me čežnja za tobom drži za ruku. Hranila sam se pogledom koji je bio upućen u tebe. Znam da si i ti kriv za sve ovo, znam da me nisi trebao samo pustiti, ah, ali ti ne znaš. A ja ti se i dalje ispričavam i uvijek hoću, iako ne bih trebala. Boljelo me. Boli. Boljet će i dalje no, ja još uvijek nisam navikla na tu bol koja mi neprestano trga srce. Psihički sam pala. Mislim da ću se moći dići iz te burne katastrofe, ne u potpunosti, ali hoću. Iako znam da ću uvijek imati trajne ogrebotine u mome sjećanju. Još uvijek kada netko spomene tvoje ime, prođu me trnci. Teško je zamisliti tebe kao potpuno bezbrižnog i sretnog muškarca u blizini neke druge, na nepoznatom mjestu. Želim da se vratiš, a znam da je nemoguće. Nestao si poput daha u vjetru. Više te nema... A ja? Ja ću te još uvijek čekati, tamo u dalekoj blizini u kutu mog desnog i lijevog oka. Čekam i želim barem još jednom osjetiti tvoj nježan, jak miris, vidjeti tvoje plave oči koje nikad neću prestati zamišljati i dotaknuti tvoje meke usne. Besmisleno, ali realno. Oprosti.
