Destroyed

On..

Sa petnaest godina, pitala sam se šta bi dijete koje sam bila, mislilo o osobi koja sam postala? Kliše, znam. Ali kao mala, sanjala sam da ću življeti mnogo bolje kada budem imala ove godine.

Nije da je ogromni razmak tih par godina, ali za mene koja sam kao dijete sanjala bolji život, tih par godina je bilo ogromno.

I ne, ništa se nije promjenilo, samo ja. Više nisam reagovala na konstante svađe u porodici, jednostavno sam se okrećala i izlazila iz kuće. Više ja nisam bila osoba, koja u gluvo doba noći izlazi iz sobe i dobije po neki šamar.

Najžalosnije, više nisam bila djevojčica koja se vodila osjećanjima? Ili sam barem samo ja tako mislila, osjećanja su me u šesnestoj godini koštala mnogo više, nego što sam bila spremna da platim.

Od prvog osnovne, bila sam đak za primjer. Nikada ništa manje od petice nisam dobila, u slučaju da dobijem četvorku znala sam i sate da provedem, samo da je ispravim. Nadala sam se da mojima to znači, imati dijete koje želi da bude nešto u životu. No i tu sam se prevarila, ni jedna jedina ocjena njima nije ništa predstavljala. Nikada ni bravo nisam čula, od nikoga.

Nije li žalosno kada si jedino inteligentno dijete u porodici, ali nikoga nije briga za to?

Možda je i njihovo ponašanje uticalo na sve ono što mi se desilo u narednih par godina. A možda sam i sama bila kriva, ni sada nemam odgovor na sve to.

Upis u srednju školu, bio je za mene novi početak.
S' time da sam oduvjek asocijalna, ne jer ne želim da se družim, već jer nisam dozvoljavala ljudima da uđu u moj život. Nisam željela da mi bilo ko priđe blizu, da sazna sve moje tajne.

A onda sam upoznala djevojku, koja je vječiti optimista, koja je uspjevala da probije moje zidove i postane mi neko poput sestre.
Zbog te djevojke počela sam da se smijem, da upoznajem nove ljude. Ali zbog te iste djevojke, upoznala sam osobu, kojoj sam dozvolila da me uništi, uništi dovoljno da upropastim svaki dio osobe koju sam gradila u prošlosti.

Prvi razred je išao više nego odlično, ocjene su mi bile na zavidnom nivou, možda nisu sve bile petice, ali se sada nisam brinula o tome. Mislila sam čemu? Kad nemam nikoga da mi kaže bravo.

Taj dan u školi, bio je poput svakog ostalog. Sređivanje ocjena, pred sami kraj, milioni papira u rukama i nagađanje šta ćemo da dobijemo na završnim testovima.

Iz nekog razloga, prvi put se desilo da mjenjamo učionicu jer su četvrtaci polagali maturske ispite. Nije da mi je to smetalo, ni najmanje. Ali zbog te ne bitne situacije, sudbina je odlučila da se naruga sa mnom.

Bez neke posebne volje, penjala sam se na treći sprat. Lana je išla pored mene, žaleći se kako mora da se penje na treći sprat, ona je bila jedna od onih djevojaka kojima je više od dvije stepenice, stvaralo ogromni napor.

Ne znam zašto, ali u tom momentu dok je ona prigovarala imala sam potrebu da podignem glavu. I tada sam se srela sa njegovim pogledom, pogledom osobe koja mi tada nije značila ništa, osobu koju nisam poznavala.

Ali taj jedan pogled, bio je dovoljan da se skroz zacrvenim. I da nikada ne zaboravim taj dan.

Samo što smo prošli pored njega, uhvatila sam Lanu za ruku. Pogledala me u fazonu, šta?

"Zaljubila sam se." -Prvi put u životu, izgovorila sam te riječi.

"Ti? U koga?" -Gledala me kao u najmanju ruku, da sam pala sa Marsa.

Lana je znala svaku stavku iz mog života, Bila je jedina osoba kou sam pustila unutar mojih zidova, jedina osoba kojoj sam dovoljno vjerovala.
Nikad za svojih ne punih šesnaest godina nisam rekla da mi se neko sviđa ili pogledala nekoga. Jednostavno, brak u kojem su življeli moji roditelji, bio mi je dovoljan za takvu odluku.

"On." -Pokazala sam na njega.

"Nemam pojma ko je on, prvi pu ga vidim." -Nezainteresovano je rekla. Na šta sam ja samo klimnula glavom.

Nije ni bilo bitno ko je on. Momak koji izgleda kao on, nije imao šta da traži sa mnom. Visok oko dva metra, sa nevjerovatnim zelenim očima, bio je neko ko ne bi obratio pažnju na mene, tako sam tada mislila.

I sva moja maštanja koja su trajala puna dva minuta, odbacila sam, ostavljajući ih negdje u skriveni ćošak moga srca. Kažem srca, jer sam prvi put osjetila neki osjećaj poput tog.

...

Početak ljeta se bližio, sve je bilo kao i obično. Ja sa glavom u knjizi ili negdje sa Lanom. Nisam bila jedna od onih djevojaka kojima je sve o čemu misle izlazak, za mene izlazak je bio otići u naš dobro poznati Nautilus i pojesti picu. Bila sam smješna, ali se sada sa osmjehom rado sjećam te djevojke.

Zadnji dan u školi, bio je dan koji provodiš bilo gdje, samo ne u istoj. Lana se dogovorila sa nekim djevojkama sa treće godine, da se nađemo na plaži.
Za mene to i nije bila najsrećnija odluka, ali odlučila sam da odem, samo zbog nje. Nije da sam se stidila svog tjela, sa skoro 180cm visine, bila sam fino građena. Ali opet, nisam se prijatno osjećala u kupaćem kostimu.

Dan na plaži, protekao je sasvim u redu. S' time da sam imala osjećaj da je cijela škola tu.

Negdje oko sedam sati, neki od momaka su nabavili ozvučenje tako da je ovo sada zvanično bila žurka na plaži. Uz par čaša vodke, poprilično sam se opustila, mislim da je ne potrebno govoriti da mi je to prvi put da pijem. Nisam se napila, samo sam bila opuštena i taj osjećaj mi se dopao.

"Nina, dođi." -Lana me povukla za ruku.

"Lana gdje idemo?" -Začuđeno sam je pitala.

"Moram da te upoznam sa nekim." -To je bilo sve što je rekla.

Da je neka druga situacija u pitanju, vjerovatno bih izbjegla to upoznavanje, ali pod dejstvom alkohola to mi nije smetalo. Tada je taj odvratni alkohol počeo da mi se dopada.

Za par sekundi, stajala sam licem u lice, sa momkom zbog kojeg sam pre dvadesetak dana, osjetila čudan osjećaj u stomaku.
I ovoga puta je taj osjećaj bio tu, samo deset puta intezivniji.

Gledao me njegovim zelenim očima, a ja sam ostala bez teksta. Zaboravila sam kako se u opšte priča.

"Ja sam Jovan." -Pružio mi je ruku, dok se osmjeh raširio preko njegovog lica, ma kunem se da se i očima smijao.

"Nina." Nekako sam uspjela da izgovorim.

"Ovo je Aleks." -Lana mi je predstavila momka koji je stajao tik do Jovana.

-Ubrzo sam saznala da oni završavaju treću godinu, i da idu u Marketing.
Recimo da narednih pola sata nisam skidala pogled sa Jovana, dok me on skoro nije primjećivao. Konstantno je držao telefon u rukama, a blesavi osmjeh mu nije silazio sa lica.
Iskreno, nije me bilo briga što ne pričamo jer sigurno ne bih bila u stanju da sklopim smislenu rečenicu. Pogled na njega mi je bio dovoljan, da čitav život pamtim noću kada sam ga upoznala.

...

Period tokom ljeta i nije bio pretjerano zanimljiv, izlazila sam na žurke tu i tamo.
Uglavnom sam svoje vrijeme provodila čitajuči knjige i viseći na fejsbuku.

I ljeto je bilo dosadno, sve dok mi krajem avgusta nije stigla poruka od njega.. Nisam sigurna da li sam u tom momentu vrištala ili skakala, ili ipak sve to odjednom?

I tada, toga momenta je počela priča koja je okrenula moj život naopačke.

Ej ljudi, evo ga nastavak. Nije pretjerano zanimljiv i vjerovatno niste očekivali nešto poput ovoga. Ali od ovog momenta moja priča počinje.
Želim da se zahvalim svim djevojkama koje su me podržale u komentarima. Ogromno vam hvala!❤