Sjećanje

2. Mother Russia

Anna je pri izlasku osjećala miris Rusije-votka na svakom koraku,pijanci teturaju po pustim ulicama jadnog gradića.U sijećanje je prizvala Sarine riječi da je to malen ali gostoljubiv grad.Pošto nije znala ni natucati Ruski počela je svoj savršeni tečni engleski zbog kojeg su je prodavači na tom nekom pazaru gledali čudno.Sve je u tom gradiću odisalo mrtvačkom smirenošću.
Kad je napokon stigla na prag kuće svoje poruslovljenje prijateljice dočekalo ju je pretpostavila je nasmijano lice malog djeteta.-a ti si?- Anna se iznenadila jasnoćom riječi dječaka koji je izgleda engleskim baratao skoro kao ona.Sara se nije promjenila,prelijepa plava kosa još se vijorila ponosito a plave nekako otuđene oči gledale su je ispod savrseno glatkog lica.
Večera je prošla mirno Sara je rekla da će Mike doći tek sutra-ah ta doktorska posla,uvijek sam govorila da je on prepametan za naše društvo-
Kate također dolazi sutra tako da će se stara četveročlana ekipa opet okupiti nakon 5 godina i kako je Anna saznala ići u zimsku kolibu na skijanje i ostale popratne zimske radosti.Noć je bila hladna-nikad mi nije bilo ovako hladno- mrmljala je za sebe dok je preko sebe navlačila već četvrti sloj deka i pokrivača.Termometar je pokazivao -12 -nije to ništa draga,u kolibi na planini padne i do -18-Anni zbog toga nije bilo do smijeha ali se ipak nasmijala svojoj staroj družici i rekla samoj sebi da će se malo više opustiti.

Sutradan Mike je bio taj koji je uranio -iako stalno kasni- žalila se Sara a još nisu ni krenuli,čekala se Kate.Kate je došla 30min poslje,obučena u besprijekoran bijeli kaput i rekla jednostavno -krećemo li?- Kamionet kojim smo išli imao je svu potrebnu opremu,lanci su zveketali i Sara se pozdravila s mužem i sjela za volan.Meni se od ranog jutra činilo da će padati jos više snijega nego sinoć -zar opet počinje padati?- Sarah se samo nasmijala,ali na moje pitanje je odgovorio Mike- znaš u Moskvi je još hladnije pogotovo uz Volgu,a ako upadneš,eh gotov si- Mike živi kako nam je ispričao u Moskvi u malom stanu kraj željezničke stanice -bučno je no navikneš se s vremenom - jadao nam se. Kate je jedina bila jako šitljiva i rijetko ada bi se ubacila u razgovor.

Nakon 1h vožnje GPS uređaj je otkazao poslušnost,izvukli smo staru kartu no nismo se baš snašli.-izgubljeni?- Mike je zvučao kao da se zabavalja. -znadem put- mirno je rekla Sarah no mislim da Anna nije jedina koja joj nije povjerovala. Put je bio prekriven snijegom,kamionet se jedva probijao.Kada smo izašli na neku čistinu nakon 30 min rovanja kroz snijegom zametenu cestu (ako se može nazvati cestom) vidjeli smo staru drvenu kolibu,naočigled napuštenu usred te blažene bjeline. -To nije to mjesto- trznuli smo se na Kateine riječi.-Naravno da nisu dušo ali ovdje čemo pričekati dok se oluja ne smiri,pitati ćemo ukućane da nas prime- smiješeći je izašla iz auta. Obratila sam  se  Mikeu -mislim da smo se izgubili- -Da i ja to mislim ali sada idemo u tu vražiju kuću pa šta bude.-

Jeza mi je prolazila kralježnicom kao hladni prsti kada na naše kucanje pa čak i urlanje nitko nije otvorio.Padala je noć a mi smo trebali zaklon.Stabla su nam se smiješila,zlokobno.Mike odluči otvoriti vrata no čim ih je otvorio iznutra je nešto brzo izletjelo van i počelo na svoj način vrištati...