Drakulina postelja

Druga strana medalje

Tragicni prizor, mrtva Julija i njen nemocni Romeo. Stajao je okamenjen pred  prizorom svoje mrtve drage. Na licu mu se pojavio hendikepiran izraz teske boli.
Izraz patnje postojao je trenutak. Za manje od trenutka facialna ekspresija potpuno se promijenila. Samo se okrenuo i otisao ostavivsi moje mrtvo tijelo da lezi nepomicno u njegovoj postelji, bol tog trenutka je neizreciv. Bila sam skrhana dovoljno da pustim misao da pada u tesku depresiju. Neuroticni strah postao je surovo realan. Fobija nad fobijama svom silinom me je udarila i protresla svaki djelic onoga sto je ostalo od mene. Slike koje je pokazivao izvor zivota su nestale usled mog pada. To je bio moj pakao. Najstrasnija od svih zamisli. Zelja vise nije bilo a kako ce ih i biti.
Nastavio je put kroz vjecnost. Niko. Oduvijek sam bila niko. Posao je dalje, ko zna gdje, daleko od mjesta gdje lezim mrtva. Daleko od zgarista nase spaljene ljubavi. Ljubavi koja izgleda nije ni dobila sansu da ozivi. Taj ledeno hladni pogled pruzao se ka novim horizontima. Horizontima gdje ja nisam bila ni u perspektivi. Crna rupa njegove podsvijesti progutala me je, nikad me nije ni bilo. A moji snovi su postojali zbog njega. Disala sam ga. Zivila sam ga. Umrla sam zbog njega. Pakao me ceka iza ugla zbog njega. Opet bih. Mozda nikad nisam ni bila znacajan dio rodjenja, ni kosmosa. Ali to nije ni bitno. Najmanje od svega bila sam bitna njemu. Meni se ne sanja, meni se spava. Laste ce opet donositi proljeca, a pahulje zime i tako u nedogled, do vjecnosti. Bez misli bez osjecaja. Prepuna trulezi. On, vjecno mlad, vjecno lijep, vjecni strah. Divne zene, krasice njegove odaje, postelja ce mu mirisati na njih, na lavandu vanilu ili jorgovane, ali nikada vise na ruzu. Ruza je uvela. Nestala, kao kap vode u pustinji.
Da sam bar mjesecina, da mu pomilujem lice u nocnoj tisini.
Da sam bar tama noci da pokrijem njegove korake, da njegovo tijelo obavijem svojim tamnim velom.
Melanholija zgrabi moju dusu. Sama sam na dnu svog groba.

"Vrijeme je da krenemo." - Rece mi Smrt.

Pogledala sam je i u njenim ocima vidjela najiskrenije sazaljenje. Postala sam bezlicna i prazna. Bivstvovanje je potpuni apsurd. Krenula je a ja sam bez rijeci posla za njom. Opet smo sjele u cun i otisnule se na pucinu. Nikako nisam mogla da se orjentisem. Smrt je poznavala neku izvanvremensku mapu. Pogledala sam svoj odraz na povrsini vode. Postao je savrseno harmonican bezivotnom sivilu koje je neprikosnoveno vladalo apstraktnim carstvom mrtvila. Blijedio je.

"Zasto moj odraz blijedi?"- Upitala sam je.

"Prosjecan covjek ima 40 dana boravka ovdje. Posle toga ide u raj ili pakao. A ti nemas toliko. Skrhana si bolom. Tvoja dusa tezi stanju potpune nirvane. Primarni motivi kod covjeka dok postoji u realnosti su fizoloski. Kod tebe je alfaprimarni motiv ljubav. Tvoja dusa bez nje nema motiva. Nista ne moze da je pokrene. Gubi se tvoje bivstvo i prestajes da postojis. Imas tri dana da stignes u raj ili pakao." -Rekla je i uputila mi ponovo pogled pun sazaljenja.

Svaka njena rijec prostrujala je mojom cakrom. Ako ostanem ovdje prestacu da postojim, i ja i moja bol. Postojanje, cist banalizam.

"Mogu li da provedem ovdje tri dana?" -Upitala sam.

Pogledi su nam se susreli.

"Mozes. Imaj na umu da do kraja vremena neces moci da se reinkarniras u bilo kom obliku."- Rekla je trudeci se da me ne pogleda.

"Znam i zelim to."

Odgovora nije bilo. Plovile smo beskrajnom pucinom, kao izgubljene, sto i jesmo bile za moj pojam percepcije. No, vjetovatno ne i za njen. Smrt stara koliko i vrijeme. Da li je iko ikada mogao pomisliti da je to ona? Ona koja izgleda kao visi red andjela. Ona koja je shvatla. Ona je smrt.

Najednom se okrenula i dodirnula me. Kao da mi je prenijela neku specificnu energiju. Mozda cuje moje misli. To nije nemoguce. Nista nije nemoguce. Njen dodir bio je meksn kao dodir pamuka. Osjetila sam da padam u polu san. Pred mojim kapcima je bilo samo crnilo. Nisam vidjela smrt ni barku ni nebo. Mozda su mi dani prosli? Ne, nisu osjecam bol. Potpuno nistavilo misli. Prestala sam da mislim na ko zna koliko vremena.

"Ustani, vrijeme je." -Cula sam njen glas koji me je probudio iz transa.

Trgla sam se. Osvrnuvsi se oko se sebe uocila sam promjenu ambijenta. Lebdjele smo u camcu, ali okeana vise nije bilo. Iznad nas bio je grad sagradjen od bijelog mermera, a ispod Sumporni grad. Ulaz u raj i pakao.

"Zasto si me dovela ovamo?"- Skoro jecajuci upitah.

"Ne mogu da te pustim da nestanes iz postojanja."

"Ali zar zelis da provedem vjecnost sa bolom?"

"Ne znas kako svijet funkcionise, ne poznajes sustinu bica. Kao ja."

Znala sam da je upravo izrecena najveca aletheia ikada. Ona je znala, ona zna. Ipak je nepravedno da izbjegnem kaznu. Vrijeme mi je da krenem u pakao.

"Vjerovatno razmisljas o paklu. Ti Drakulina ljubavnica. Pogledaj gore i shvati koliko ne poznajes hijerarhiju svijeta. Ides u raj..."

Nastavice se....

Dragi moji, ovo je nastavak moje prve price, ako vam se dopada ostavite Komentar i Vote, mnogo ce mi znaciti. :)