Drakulina postelja

Vječita noć

Neki se rađaju za slatke užitke,
Neki se rađaju za vječitu noć...

Oluja nije jenjavala. Strašni udari gromova probijali su zvučni zid. Hiljade kišnih kapi pri velikim brzinama udarale su u prozorska okna. Drugi dan je lilo bez prestanka. Svijet je bio paralisan u kišnoj bajci.

Zamak nikada do tad nije bio tako pust. Svaki korak koji je vodio spiralnim stepeništem do nekada najsvetije sobe u njegovom zamku, sada mu je pritiskao dušu sa hiljadu godina patnje. Duša se povijala kao starčeva kičma. Novi koraci donosili su nova beznanđa, nove patnje i nove misli, nove bezdane. Grijesi su mu se cerili u lice, sa groznim, grotesknim grimasama. Bilo ih je na stotine, ne hiljade, na milione, bilo ih je beskonačno. Na korak od vrata počeše glasno da se cerekaju. Posegnuo je prema vratima, ruka mu malo zadrhta, ali ih ipak snažno odgurnu.

Gledao ju je mnogo puta u svojoj postelji, kakvu je samo on poznavao. Nikada nije osjetio miris drugog muškarca na njenoj koži. U njoj je oduvijek bilo nečeg božanski lijepog i prilično tragičnog.
Za svakog muškarca rodi se jedna žena. Ona je rođena za njega.

Soba je još mirisala na smrt najljepše ruže. Tijelo je već potpuno počelo da ga izdaje. Jedva je mogao da se pomjera dok su dijelovi tijela polako odumirali. Stao je na korak od postelje. Bila je isto lijepa. Porcelansko bijele puti, dugih divnih trepavica koje su bile meko spuštene. Duga crna, gusta kosa pala je po rubovima lica. Pune usne nisu izgubile boju ciklame. Izgledalo je kao da će ustati svakog trena, ali neće. Grof je znao da ona više nikada neće ustati. Na njene grudi stavio je ružu neodređene crvenkasto-crne boje, sklopivši joj ruke oko nje. Iz najčistijih dubina njegove duše otrgnu se suza. Suza kakvu svijet još ne vidje.
Suza se razbi o njene grudi.
Grof pokri lice rukama, skrivajući ga tako da njeno mrtvo tijelo ne primijeti očaj koji ga steže. Hamlet nije osjetio užas ovakve tragedije kako mu žigoše kožu. Njegova tragedija bila je zemaljska, romantičarska tragedija. Grofova tragedija je bila izvan racionalizma, rušila je prostor i vrijeme, nije bila jedna od onih teatralnih tragedija, koje postoje dok ih prate svjetla pozornice, a nestanu kada gledaoci skrenu pogled. U tmini se često rađaju najubojitiji otrovi. Drakula nadilazi, čovjeka, postojanje i grešnika. Tako i tragični završetak života njegove drage nema veze sa bilo čim ovozemaljskim, njihov rastanak, vječni rastanak i nebo osjeća, plače. Njihova nesvakidašnja ljubav je jedna od onih koje ni najgenijalniji umjetnici ne stvaraju u kreativnim prelazima između sna i jave.
Kao mehanički sklonio je ruke sa lica, prišao je korak bliže postelji i sjeo. Dodirnuo je njeno hladno lice. Od tog dodira mu ruka opet zatrhta, ovaj put jače, pa otpoče monolog:

"Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav, iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljubcem mrtvih,
Uspomena.

Eh, draga moja koliko su mi puta tvoje divne usnice šaputale ove stihove. Ledeni zagrljaj smrti je jedino što sada mogu da poželim. Umire li ljubav sa smrću jednog ljubavnika? Počinje li život rođenjem? Da li je ljubav jedina emocija koja nadilazi život i smrt?
Mislim da bih zaboravio svoje ime da ono uvijek nije lebdjelo na tvojim usnama. Nijedne večeri u moj zamak nisi došla nesrećna, a dolazila si u samo grotlo pakla. Svi gledaju, samo ti vidiš. Samo ti si vidjela. Ružo moja, mogu ja sve, osim najvažnije stvari. Ne mogu da umrem zbog tebe. Proveo sam vijekove proklet, u ovom zamku nikada nije vladala toliko mrtva i žalosna tišina , kao tišina u kojoj tvoje srce više ne kuca. Sve zvijezde živile su u tvom smaragdnom oku. Tvoju ljepotu će zemlja sakriti, ona će je proždrati i oskrnaviti. Nećeš više nikada moći da uživaš u noći, nećeš mi više nikada doći. Neću čuti tvoje korake, niti osjetiti tvoje dodire. Ipak najdublji bol ne leži ni u tvojoj nestvarnoj ljepoti, ni u tvojim opojnim poljubcima, on leži u spoznaji da tvoja duša neće biti kraj moje, do kraja vremena i iza svih krajeva. Predivna moja hoće li ti biti tijesno u skučenom sanduku? Kako ćeš sama klancima jada? Crna zemlja će ti sakriti nebo. Ruža će uvenuti. A moj bol, tuga za tobom neće nikada. "

Laganim pokretom skloni joj kosu sa lica kao mnogo puta do tad,dok je snila na njegovim grudima, svaki put pazeći da je ne probudi, ovog puta nije bilo šanse za to. Poljubi joj hladno čelo pa ustade.

Nastaviće se...
Dragi moji ovo je nastavak moje prve priče. Komentarišite, a ukoliko vam se dopada vote. :)