Drakulina postelja

Novi Jerusalem

Zarila sam glavu u mekano paperje crne ptice, leteci na njenim krilima do ruba postojanja, do Drakulinog zamka, gubilo se u beskrajnim daljinama svijesti sve sto je dobro i cisto. Da li sam nekada usnula na krilu andjela?

"Smrt je poželjna kako bi ljudi pobjegli od zala života."-Rekoh joj prelazeći na ogromi bijeli plato.

Hijerarhija raja sastoji se od dvanaest andjeoskih krovova. Dvanaesti nivo suštastveni je temelj raja.

Prilazila sam nesigurnim korakom, malo se saplićući, iako sam više nalik misli ili ideji nego materiji. Nisam imala pravo da se približim ovom veličanstvu. Strašne misli užasno su slamale moju ionako krhku dušu. Nisam zaboravila Vladovu izdaju. Zašto me je tako surovo odbacio? Koliko je moja pojava bila lažna u njegovom oku? Raj. U okeanu isprepletenih, zamršenih misli, ta misao svakako je imala najmanje smisla.
Staza koja je vodila prema rajskoj kapiji, bila je isklesana od cistog bijelog mermera. Stubovi koji su se nalazili sa obe strane kapije bili su takodje isklesani od iste vrste mermera. Kapija je bila sasvim neobična, izgledala je kao salivena iz jednog dijela, ipak nisam sigurna da je tako. Dvanaest uzdužnih stubova presijecali su poprečni na trećine. Stubovi kapije načinjeni su od bijelog zlata, dok se preko njih pružaju bijele ruže. Ne mogu reći da su me nekada privlačile svijetle boje, ali prizor koji se pružao ispred mene savršeno je odgovarao slici raja koja je postojala u mojim mislima. Na svakom od stubova bilo je uklesano Hossana.

Protiv ove  rečenice logika se žestoko pobunila. Ista ona logika koja bi porekla sve što mi se ikada dogodilo. Te dogadjaje bi prosto objasnila kao suženje svijesti ili odbacila kao halucinacije. Dakle, prema tim hipotezama moj život bi dobio titulu "dan u mentalnoj bolnici." Koliko licemjerja.

Kapija poče da se otvara, sve se prosto dogodilo prebrzo. Proživljavala sam teške šokove. Indukcija je za trenutk nestala. Osjetila sam dodir mekan, kao dodir svile. Trebalo mi je još par trenutaka da se saberem, a onda sam ugledala njega.

Ledeno plava kosa, padala mu je niz ledja i dijelom pokrivala korjen krila. Raspon krila je bio ogroman, a ona nisu licila na krila nijedne vrste ptica. Divne plave oči pokazivale su beskrajnu toplotu. Njegova koža bila je sasvim svijetla, a opet puna života. Bio je odjeven u dugu bijelu odoru sa zlatnim pojasom i mačem u koricama.

"Ja sam Gabrijel." - rekao je. Njegov glas bio je jasan i čist, a opet divan kao glas slavuja.

"Ti si andjeo. Andjeo Gabrijel."

"Da."-Blago se osmijehnuo i nastavio: "Pripadam dvanaestom andjeoskom redu."

Nemam način da opišem moju zbunjenost i čudjenje u tom trenutku. Ispred mene je stajao je andjeo koji zauzima najveći položaj u hijerarhiji andjela. Uzeo me je za ruku i rekao:
"Podjimo."

Ovaj gest jos više me je zbunio.
"Ti znas ko sam ja." -Rekoh.

"Naravno."

"Pa šta ja radim u raju?"

Okrenuo se prema meni. I rekao:

"Nijedna ljubav nije grijeh, čak ni ona prema Grofu Vladu Drakuli."

Pomen njegovog imena bio je kao žar na živu ranu. Moja ljubav prema njemu je toliko manijačka da prelazi u čist mazohizam.

"Ohhh, malo mi je jasnije, možda."

Opet mi je poklonio osmjeh. Konačno smo ušli u Novi Jerusalem. Grad je bio preplavljen svjetlošcu, koja nije bila prejjaka i zasljepljujuća, vec idilično blaga i prijatna očima. Arhitektura grada odlikovala se mješavinom antičke i neke meni nepoznate gradnje. Ipak ona je  savršenstvo umjetničkog izraza. Sve je u savršenom skladu. Nikako nisam mogla da sakrijem svoje oduševljenje. Zagledala sam gradjevine uradjene u bijelo-zlatnim harmonicnim odnosima, savršeno isklesane stubove, bijele orhideje, male andjelčiće rumenih obraza. Slušala sam božanstvenu simfoniju lira, harfi i flauta. Svakim novim korakom osjećala sam sve jače prisustvo ljubavi koja je svom silinom opijala sva moja čula, kao nekada u Vladovom zagrljaju. Na trgu je bila fontana, ispred koje je Gabrijel zastao.

"Ovdje možemo vidjeti vas smrtnike i vasa djela."- Rekao je i pokazao rukom na površinu vode.

Pogledala sam i vidjela sebe usnulu.
"Zanimljivo."

"Svakako jeste."-Rekao je pogledavši me, kao da me poznaje oduvijek.

Ali on mene poznaje oduvijek.

"Gabrijele" zastadoh "Voli li mene on?"

U trenutku se zbunio, pa se šeretski osmijehnuo.

"Ta ljubav je sam ideal. "

Nastavice se...

Dragi moji, ovo je nastavak moje prve price, ako vam se dopada ostavite Komentar i Vote, mnogo ce mi znaciti. :)

Što se tiče ovog dijela posebno sam se potrudila jer je posvećen mojim dragim:

-MINI <3

-DRAGANI <3

-MILICI <3

-ANJI <3

Koje su bile uz mene od početka. Hvala vam na maksimalnoj podršci. Vi ste divne osobe, dajete mi snagu da nastavim. Mnogo vam hvala za svo strpljenje i vrijeme.
VOLIM VAS.