Drakulina postelja

Izvan vremena

Negdje u otkucaju Drakulinog srca zivi zena. Skovana nitima njegovih zelja, u cemeru njegove duse. Neuhvatljiva poput daska vjetra, ljepsa od uspomene. Obavijena velom tajne skrnavi svetinju njegove duse ispisujuci stijene maste, hijeroglifima ljubavi.

-*Amor vincit omnia. Izgovarao je Gabrijel naglasavajuci svaki slog.

-Mozes da se vratis Drakuli, ali postoji ultimatum. Nastavio je, gledajuci u neodredjenu povrsinu nebeskog prostranstva.

-Uvijek, postoji ultimatum. Nadovezah se, pomalo nabusito.

Njegov pogled lagano se spustao i dizao, gubio, bio je dalek, izgubljen u mislima. Nije obratio paznju na drzak ton izgovorene recenice.

-Dva izbora. Imas dva izbora. Mozes ostati u raju do vjecnosti ili mozes se vratiti Grofu. Ukoliko odlucis da mu se vratis, preuzimas njegovu sudbinu na svoju kicmu. Zajedno cete biti prokleti na vjecnost. Vas zamak lutace daleko od covjecanstva beskrajnim nebom. Samo oni smrtnici cija srca dotakne prica o Drakulinoj ljubavi, u noci punog mjeseca, vidjece vas ukleti zamak ljubavi kako krstari kroz vrijeme.

Noc ciji je tamni veo mojoj dusi donio dusu Krvavog Grofa, neka zauvijek ostane urezana u fragmentima ljubavi.
Kao sto je i sam Gabrijel rekao: *Ljubav pobjedjuje sve.
Moj izbor je bio sasvim ocigledan i vise od toga. Raj je andjeoski grad.
Zar andjeli ceznu za ledenom dodirom Drakulinih usana?

"Znas moj odgovor."-Rekoh.

Blagi smijesak pojavi se na njegovim usnama, lagano klimnu glavom u znak odobravanja, pa reče:

-Podji za mnom, pokazat cu ti izlaz.

Zadnji put sam se nasladjivala prizorom obitavalista andjela. Slike bijelog mermera, zlata, visokih kupola, savrsenih kontrasta zauvijek ce ostati urezane u moju svijest.
Dosli smo do neke sfere, prepune vrata. Po jedna vrata za svako mjesto na zemlji. Gabrijel je koracao prema vratima, ciji izgled je nesumljivo podsjecao na vrata sobe iz zamka. Zapravo to jesu bila vrata iz zamka. Iz male kutije izvadi kljuc, pa ih otvori.
Ukaza se potresan prizor. Vladove usne spustile su se na moje blijedo celo, bio je to poslednji pozdrav. Malo ustuknuh.

"Kreni. Samo ne zaboravi da sam ja tvoj andjeo cuvar. Ljubav nikada nije grijeh."

Gabrijelov glas se izgubio, cim sam zakoracila u sobu. Iza mene je bio rajski vrt, a ispred mene vjecnost u zamku. Vlad se trgnuo, osjetivsi prisustvo necega. Nije to bio strah. Intuicija, mozda. Bila sam opet od krvi i mesa. Osjecala sam kontrakcije misica, pracene pomahnitalim otkucajima srca koji su se odbijali o rubove grudnog kosa. Otvorila sam oci. Otkrila sam hiljadu tajni jednim pogledom. Mogla bih da se zakunem da sam vidjela kako mi se sreca osmjehuje iz njegovog oka. Mozda je njegovo srce crno, mozda je njegova dusa otrovna, mozda je njegovo ime krvlju ispisano u analima istorije, mozda su pred njim ustuknuli andjeli, ali moja voda je krv koju pijem sa njegovih ruku. On je sedam zvijezda u mojoj crnoj noci. I mozda mislis da je njegova postelja grob u kamenu, a ja znam, da je njegova postelja krevet od barsuna, satena i svile. Zaustih da govorim. U casu Grof me preduhitri.

-"Shh. Zivot, ne pocinje samo radjanjem, zivot pocinje i smrcu.
Smrt mozda jeste poslednja istina, ali Nijedna voda nije tako duboka, kao što je luda ljubav. Nasa je ljubav relikvija, mala kutija sna koja je postala legenda, mi smo postavili temelje bezvremenskih mitova i bedeme nedostiznih ideala.

Pogledaj nocno nebo mozda je bas nocas, noc punog mjeseca.
Heroji umiru, smrt je vjecna, ali prava ljubav traje zauvijek.

* * * * *

Nastavaka nece vise biti, ovo je kraj price. Komentarisite. :) Ukoliko vam se svidja ostavite vote. <3