sjeti me se ponekad || original writing

vii. subota

Posjetila sam roditelje danas. Pitali su me tko me načinio tako tužnom.

I nije to tko, Mirane, nego što.

To su duge šetnje po parku (po kiši!), i izlasci u mraku, i poljupci po vratu, i smrdljiva kolonjska voda, i topla crna kožna jakna, i mozak koji je pamtio tuđe restoranske narudžbe, i srce puno ljubavi.

Ali najviše od svega, to su bile oči zelenkastosive poput jezera u kojem si se utopio i kosa crna poput misli zbog kojih si to učinio.

I svaki dan se osjećam kao da ćeš se vratiti, kao da ćeš otvoriti vrata onog zagušljivog stana i poljubiti me i izaći ćemo van i plesati kao ludi pod ovim glupim pljuskom.

I molim te, ne dozvoli da te prestanem sanjati. Ne želim prestati, ne želim te zaboraviti. Jer zvučiš baš kao ti, jer izgledaš baš kao ti, i smiješ se baš kao ti.

Nedostaješ mi, Mirane.