Upozorenje: U ovom nastavku prikazuju se bolesti poput bipolarnog poremećaja i šizofrenije. Ukoliko ne volite čitati o takvim bolestima ili ste mlađi od 12 godina, najbolje da ovo preskočite.
KAO ODRASLI - ŠESTI DIO
Bila je to druga godišnjica od kako su se Andre i Montana upoznali, a ujedno i prva godina od kako su se vjerili, međutim meni i dalje nije bilo ni malo lakše niti sam se na trenutak mogla navići.
Od posljednjeg događaja u kafiću nisam dobila ništa sem ožiljaka od vruće kafe, činjenice da su Andre i Montana vidjeli moje jadno tijelo na podu i strah od idućeg napada bjesnila.
Razmišljala sam kakav je to demon ušao i zašto je iz dana u dan bio sve više zastrašujući..
Na početku, sve bi bilo sasvim u redu, barem dok se moje tijelo ne bi počelo ponašati čudno.
Dok se ne bi počela tresti, čupati kosu, lupkati nogama, gristi nokte a nekad bih i samu sebe počela udarati.
Radila bih tako sve dok ne bih ušla u drugu fazu gdje bih počela vidjeti Andrea!
Smiješio bi mi se, govorio bi da me voli, pozivao bi me u svoj zagrljaj i tako sve do četvrte faze u kojoj bi pored njega vidjela NJU!
Uvijek bi imala tako zloban pogled, poput zmije, i uvijek ali baš uvijek bi me vrijeđala.
Smijeh bi joj imao tako jeziv zvuk da bi često stavila ruke na uši i počela vrištati samo da je ne čujem.
Onda bi uslijedila i peta faza u kojoj počinjem rušiti sve pred sobom.
Najčešće bi bacala stvari po stanu i lomila staklene predmete, a sve bi se završilo tako što bih se prosula na pod i sutradan bi me takvu pronašla Loren je bih kasnila na posao.
Koliko god bila čudna, ona nikad preda mnom jasno nije rekla da sam šizofrenična ludača i da trebam pomoć jer je znala koliko bi me to bolilo.
Trudila se biti prema meni što bolja i zato sam je voljela mnogo više od obične šefice.
Međutim kad ne bih radila, kad ne bi bilo nje da me nadzire i kad ne bi pričale telefonom, ja sam kao i po običaju vrijeme provodila ispred Stamford bridza čekajući Andrea.
Tog puta bila sam u još jednoj misiji, a zvala se - UNIŠTITI MONTANU YORKE!
Sve oko te djevojke bilo mi je tako čudno.
Ponašala se nekako suviše raskalašno, pravo bogataški, a nekad čak i neprimjerno.
Nije baš puno vremena provodila sa Andreom da bi to bila sad toliko velika ljubav kako ju je prikazivala.
Te djevojke koje najčešće lijepo izgledaju, studiraju, imaju ciljeve u životu, po meni nikad ne vole muškarca onako kako treba...
Jednostavno, previše su pametne da bi uništile svoje snove pa i zbog najboljeg momka.
Znala sam da ona ne želi biti uzorna žena koja će pratiti muža fudbalera iz države u državu jer je takav opis njihovog posla. Takve su previše sebične za to.
One hoće karijeru, a ljubavi tada može pofaliti.
Čim su mi se sve kockice složile u glavi, došla sam do jednostavnog zaključka - gdje nema puno ljubavi, uskoro se pojave i tragovi. Moj zadatak bio je da ih pratim.
Iskreno, ne bih u tolikoj mjeri poklanjala pažnju prethodnom da jednom, tokom mog tipičnog špijuniranja Andrea i Montane, nisam zabilježila jednu njenu poprilično čudnu reakciju.
Pošto mi je šefica dala slobodan dan, sve sam vrijeme po raznim ćoškovima, dobro skrivena, provela čekajući da Andre izađe iz stana.
U društvu Montane se predveče to i dogodilo.
Oboje su bili lijepo obučeni pa sam pretpostavila da idu negdje zajedno na večeru. Odmah sam pronašla taksi i pratila njihov automobil, koji nas je sve na kraju odveo do jednog luksuznog restorana kako sam i očekivala.
