Kao odrasli - prvi dio
Jedva sam preživjela Andreovu prvu djevojku.
Neopisiv bol kad ih zajedno vidim ukazivao je samo na jedno -DA GA JA UŽASNO MNOGO VOLIM.
I jeste bilo tako.
Dane sam poslije svega onoga provodila toliko depresivno da sam jednostavno samu sebe sve više ubijala u pojam.
Osjećala sam se jadnije nego ikada, a ja se uvijek osjećam jadno..
Plakala bih u svakom trenutku kad bih se našla sama, u društvu sam bila skroz izolovana, jela sam slatkiše misleći da sam još ono dijete kojoj će čokolada uljepšati dan i sve, sve me je bolilo.
Moji roditelji su pomislili da sam bolesna.
Nije bilo teško ni njima ni meni da dođemo do zaključka da se ni fizički ni psihički ne razvijam kao moji vršnjaci.
Po prirodi sam bila sitna, mršava, blijedog lica, a kad bih još po cijele dane plakala i mučila se, izgledala bih kao da stvarno imam ogroman problem.
Andre je odlazio na drugi kontinent, u drugu državu, u drugi grad kako bi pokazao ko je i još, još je imao djevojku.
Za mene, to je bilo poražavajuće, barem tad jer još nisam znala koliko život zapravo može biti težak.
Kad sam prevršila sedamnaestu, tek je onda započela prava borba.
Imala sam dvadeset godina kad je moja mama napustila ovaj svijet.
Svoje posljednje dane provela je u postelji, a ja sam bila uz nju i pribojavala se da je svaki sekund onaj posljednji.
Ni moj otac ni ja nismo znali kako da se izborimo sa toliko velikim bolom.
Novca - pa nije ga bilo.
Otac se upustio u neke mutne poslove, a rezultat toga bilo je ništa drugo nego pet godina zatvora.
Ostala sam sama, bez porodice, bez novca, bez posla i još sam na vratu imala jednog od kriminalaca kojem se otac zamjerio.
Tačnije rečeno, njegovog sina koji je bio psihopata i koji mi je oduzeo sve samo da vidi mog oca poraženog.
Bilo je lako obrlatiti mladu, nevinu djevojku.
Bilo ju je lako onako krhku na silu slomiti.
Bilo je lako gubitnika učiniti još većim.
Na sve sam bolno pristajala vjerujući u ono:" Učini to i tvoj otac će biti slobodan! "
Nikad neću zaboraviti te najgore dvije godine u mom životu, nikad neću zaboraviti kako sam dodirivala DNO dok je Andre hvatao ZVIJEZDE..
I, počinjem se prisjećati...
Bio je 07.09.2011, Andre mi je po običaju nedostajao te sam na jutjubu opet odlučila gledati njegove jedne te iste videe.
Nije ih bilo puno te godine jer je bio na početku karijere, ali i ono što je bilo postavljeno po meni je bilo apsolutno savršeno.
Skoro svi snimci bili su pod nazivom "Future star" i prikazivali su njegove golove sa utakmica.
Obožavala sam Mainz, a kasnije i Bayer Leverkusen jer su svi momci bili vaspitani, pristojni i činilo se da se Andre odlično uklopio.
Bio je najbolji igrač Mainza, a još se više istekao u Bayer Leverkusenu jer je to ipak bio veći klub.
Znala sam da mu se uskoro smiješi nešto još veće, ali nisam ni sumnjala da će to, te svijetle 2013, biti Čelsi.
No, da se vratimo mi na 2011 i onaj dan kad sam se po hiljaditi put čudila kako je lijepo čuti Andrea kako priča svoj maternji jezik. Volila sam Njemačku više od SAD-a jer su tamo ljudi pravi radnici, cijeni se disciplina, obrazovanje, djeca su odgojena najbolje moguće što sam odmah uočila i po Andreu od prvog dana.
Amerikanci su neodgojeni, naprasiti, ležerni.
Mogu slobodno reći, jer sam i ja takva, od svih trendova psihički bolesni.
S druge strane, Njemci tačno znaju kako i šta treba i vjerovatno je to i razlog zbog čega su u svijetu tako uspješni.
Jednostavno, shvatila sam smisao Andreove smirenosti, kulture, onog stidljivog ali pristojnog osmijeha... Shvatila sam taj mentalitet.
