Kao srednjovječni ljudi - drugi dio
Nakon tristo i nekog dana, u bolnici se pojavio liječnik koji je pazio na sve nas sa odjela broj šesnaest.
Iako je bio stariji od trideset, po prvi put se susretao sa slučajevima poput mog te mi je kao neiskusan odmah zapao za oko.
Svaki dan na posao bi dolazio tačno na vrijeme. Ni minut kasnije, ni minut ranije.
Obukao bi svoj mantil, uzeo tablete koje bi svako od nas trebao ujutru popiti i tako bi započeo obilazak po sobama. Njegov zadatak nije bio samo da nam doda vodu, natjera nas da popijemo lijek i kaže da je vrijeme za spavanje, već se trudio što više razgovarati i biti sa nama.
Zavolila sam ga od prvog trenutka jer nije bio kao moj glavni psihijatar.
Nije pričao sa mnom kao da sam luda već kao da sam mu prijatelj.
Obično kad bi razgovarala sa bilo kojom osobom sem njega, bilo bi me sramota onog što jesam, osjećala bih se nelagodno, stisnuto i taj razgovor bi mi samo još više pogoršao stanje.
Ne kažem da i on nije mislio da sam šifozrenična ludača jer je normalno da jeste, ali se barem pravio da sam kao svaka normalna osoba.
Takvi ljudi su me uvijek imponovali, a to sam valjda naslijedila od svoje mame...
Uvijek bi npr. spominjala kako je tokom trudnoće nabacila mnogo više kilograma nego što je trebalo te su sve njene drugarice jedva dočekale da joj to nabiju na nos.
Govorile bi kako se zapustila i iščuđavale se kako nije ništa ostalo od stare Boni koju znaju.
Sa jednom svojom drugaricom nije se viđala par godina, a kada je upravo ona poslije porođaja došla da je posjeti, ne samo da je nije pitala ništa o kilaži već se pravila kao da je mama ona ista tinejdzerka sa kojom je izlazila tokom srednje škole.
Bila je osoba koja nije bila u toku sa događajem, koja uopšte to posljednje vrijeme nije provela sa mamom zbog daljine koja ih je razdvajala, ali je bila dovoljno dobra drugarica da joj ne otežava spominjanjem tih gluposti. I sama roditeljska odgovornost dovoljno teško pada.
Silver se prema mami tada postavila kao prema princezi i zadobila njeno poštovanje za čitav život. Poenta zašto ovo spominjem je jer hoću da kažem da će vam ljudi vjerovati samo kada se prema njihovom životu i odlukama postavite kao da je sve u redu, bez osuđivanja.
Osobe koje su se prestale čuditi ovom svijetu, sada su sretne jer su bile dovoljno bistre da shvate kako u životu sve polako postaje normalno.
Takav je bio Toni.
A sve je počelo kada je, bez ikakve pratnje, liječnica pustila Lolu i mene u šetnju na zrak.
Obije smo se zadovoljno smješkale zamišljajući da nismo tu, već na nekom boljem, ljepšem mjestu gdje smo slobodne...
Toni je isto bio vani.
Vodio je neku djevojku, ruku pod ruku, od početka do kraja šetališta.
Bili su to jedni od njegovih prvih dana, i čim sam ga vidjela, izmamio mi je širok osmijeh na licu.
Kako smo šetali iznova i iznova istom putanjom, uvijek bi dolazilo do trenutka kada bi se Lola i ja susrele sa onom djevojkom i Tonijem.
Svaki put bih ga stidljivo pozdravila što ga je uvijek moglo nasmijati, a uz to bi uvijek učtivo dodao:" Dobar dan, djevojke! Samo uživajte! "
Lola bi me, uz neprestalne komentare, udarala laktom kad god bi nam se približio.
Njoj se nešto kao nije sviđao, ali je rekla da je 'sess' .
Ja ga tad nisam gledala na takav način pa su mi njena razmišljanja išla na živce.
Kad smo po peti put došli do velikog razgranatog drveća na kraju šetališta, začuo se neki vrisak baš iz pravca čijim je putem krenuo Toni.
Bio je to tako glasan i jak krik da čovjek, koliko god je i sam lud, nije mogao a da se ne skameni.
