Koliko li je samo teško bilo stajati, potpuno sam, na tom devetom pločniku!
Mislim da i sama tada nisam bila svjesna da će mi se život poslije te večeri promijeniti iz korjena, onako zapravo i u tolikoj mjeri da se nakon par godina više neću moći sjećati ko sam to prije bila.
Nije bilo tate, Alise, Loren ili Lole ni ispred, ni pored, niti bilo gdje blizu mene da mi pomognu, da se kao krpelj uvučem u njih i da određeni prostor prođemo zajedno, kako bi me na kraju, upravo oni, zbacili sa sebe u neku hrpicu gdje se nalazio moj plavi dječak.
Bila sam tu samo ja i trebalo je dokazati da sam dovoljno jaka da se suočim sa demonom zvanim STRAH! Doduše, sad vjerovatno pomišljate da je sve to opet uz pomoć Andrea, zar ne? Pa, neću vas kriviti jer je za sada potrebno samo da znate kako vam se slatko smijem.
Dok sam drhtavim rukama držala telefon i upijala očima ono 21:47, tog oktobra 2021 ipak mi ništa nije bilo niti malo smiješno.
Kao kad trebate odgovarati u školi pa vam je u stomaku ona posljedica straha i 'učenja', ili kada se spremate za svoj prvi dejt sa dečkom i u glavi imate hiljadu slika šta bi se sve između vas moglo dogoditi za tih par sati..
Ako znate o čemu pričam, uvećaj te svako to uzbuđenje i nervozu trostruko jer je to ono kako sam se ja tada osjećala.
Samo, niti je postojao ikakav dejt, niti je Andre samo bio dečko sa kojim ću otići u kino, niti sam ja više mlada kao vi da bi se mogla poistovjetiti sa poređenjima gore.
Tako sam samo željela da Andre bude kao i svi ljudi. Da se divi priči moga života kao čitalac dobroj piščevoj autobiografiji. Nemoguće ipak ostaje nemoguće, a ja sam morala da shvatim da me Andre treba samo saslušati.
Sudbina je ipak htjela da ja budem djevojčica sa klupice pored školskog dvorišta, koja će plakati za dječakom koji krade loptu i dobija batine, a ne da poznati sportista plače zbog malene, ružnjikave djevojke koja će se potruditi ukrasti mu pažnju te večeri baš kao što je on loptu drugom dva prije 26 godina.
Rećiću Carmen da me vrati na onaj stepenik broja 'sretnog ili nesretnog' devet jer ni sama više ne može dočekati da čuje šta je to bilo dalje, a i ja je moram slušati jer je ipak bila osoba koja je 2045 najviše sa mnom plakala ispred onog televizora koji je saopštio da njenog omiljenog lika više nema.
Ne shvatate.. Dobro, vratićemo se unazad!
Za ulazak, u malo je reći, ogromnu građevinu u kojoj se održavala ceremonija, Toni mi je preko interneta naručio ulaznicu. Po posljednji put provjerila sam da li mi je u novčaniku novac koji trebala dati u humanitarne svrhe, a odmah nakon toga i krenula put ulaznih vrata pored kojih je stajalo obezbjeđenje.
Novac od samih karti išao je za dječije bolnice, a ono što je narod samostalno donirao, za pomoć djeci oboljeloj od kancera, kako u Dortmundu tako i na širom područjima Njemačke.
Oproštaj od reprezentacije ili ti tkz. Die Mannschaft-a, doprinio je da Andre odluči učiniti nešto za svoj narod i to onaj najranjiviji.
Mala, bolesna djeca čiji život kreće da se gasi prije nego što i počne, bili su njegov odabir.
Jako dobro se zna kakvo je njemačko zdravstvo, ali opet... Bolest osiromaši najbogatijeg, rastuži najsrećnijeg - UBIJE NAJSNAŽNIJEG!
A ja... Bila sam užasno ponosna na Andrea zbog toga.
Narod je svakodnevno mogao da uplaćuje novac preko određenog broja na telefonima, a ceremonija je bila čisto nešto što će obilježiti uspijeh čitavog projekta i kojoj će moći prisustovati ograničen broj uglednih ljudi.
Da nije bilo tako, zbog silne želje da svi upoznaju Andrea, ceremonija bi vjerovatno počela ličiti na cirkus i opštu pometnju.
Sve se moralo svesti na minimum, a da nije bilo Tonija i Natashe, ja nikad ne bih mogla stati u red sa svim onim poznatim zvijezdama, njemačkim političarima, svjetski poznatim liječnicima, kod kojih su bile većine karata.
