Blue Feelings

6. poglavlje

Napokon sam izašla iz bolnice. Blijedolika izgleda, poderane traperice i alternativna majica Pink Floyda i viskoke tamno plave conversice.

"Kylie, princezo." Tata me pozdravi, raširenih ruku i poljubi me u obraz. Mogu reći da je stvarno bio sretan što me opet vidi.

"Hej tata. Možemo li ići? Želim se maknuti od ovog parkirališta što dalje." Upitam ga, stavljajući pramen moje medeno smeðe kose iza desnog uha.

"Da, naravno. Pripremio sam ti najdraže jelo, baš onako kako ga baka zna pripremiti." Nasmije se zakopčavajući sivkasti pojas.

"Hvala, ali zaista nisi trebao." Poljubim ga u njegov topli obraz. "Mogu li i dalje ići na Nolanov koncert?" Upitam, trepčući očima.

"Naravno." Nasmije se na moje treptanje očima.

Ovo mi je zaista nedostajalo. Samo tata i ja, dok u pozadini svira High Hopes od Pink Floyda. Kiša, naravno da je padala jer to je Irska, ali godio mi je zvuk koji je proizvela svaki put kada bi kapljica pala na auto.

Došli smo kući i ja sam se raspakirala i provjerila mobitel. Naravno 50 i nešto Emminih poruka pitajući jesam li dobro i od Nolana 3 ali veoma slatke poruke.

(Poruke: Nolan-Kylie)

N: "Kylie, nadam se da si vidjela i poslušala CD koji sam ti ostavio na ormariću u bolnici."

N: " Nadam se da si dobro, umro sam od brige kada mi je tvoj tata rekao da si u bolnici."

N: " Kada doðeš kući, javi se. Želim te vidjeti."

Naravno da sam se na ove poruke naježila, a obrazi su mi gorili koliko sam se rumenila. Ovakav osjećaj nikada nisam osjetila. Predivan je. I imam nešto u trbuhu, nešto što bi danas kazali 'leptirići u trbuhu' ali ovo je nešto bolje od leptirića. Kao da sam na rollercoasteru koji samo ide prema gore.
Znam.
Zaljubila sam se.